Svećenik Vinko Majstorović rođen je u Đurđevcu 20. siječnja 1914. godine od oca Ivana i majke Rozalije Majstorović rođ. Jendrašić. Pučku školu i jedan razred građanske škole završio u Đurđevcu, klasičnu gimnaziju na Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu u Zagrebu 1933. godine, a bogoslovne nauke na Teološkom fakultetu zagrebačkoga sveučilišta od 1936. do 1938. godine. U kolovozu 1938. godine imenovan je kapelanom u Suhopolju, a od 1941. godine vjeroučiteljem u Osnovnoj i Građanskoj školi u Đurđevcu. Tijekom 1942. godine nekoliko mjeseci bio je privremeni upravitelj župe u Kalinovcu. Početkom Drugoga svjetskog rata regrutiran je kao vojni dušobrižnik u domobransku vojsku, te je dva puta otišao s vojnom jedinicom na ratište; od rujna 1942. do veljače 1943. godine te od veljače 1944. godine pa do kraja rata. S vojskom se povlačio iz Hrvatske te završio na Križnom putu. Partizani su ga tada uhitili i nepravedno osudili na smrt, no poslije je pomilovan na dvadeset godina robije. Bio je 12 godina zatvoren u logoru Stara Gradiška, do 19. svibnja 1957. godine. Za vrijeme izdržavanje kazne podnio je teške torture i batinanja, što se kasnije odrazilo na njegovo zdravlje, ponajviše psihičko. Teške traume doživio je, kao i ostali osuđeni svećenici, jer su morali sami rušiti župnu crkvu u Staroj Gradiški. Nakon izlaska iz zatvora bio je župnik u Podravskim Sesvetama od 25. siječnja 1958. godine. Zbog bolesti je 1970. godine otišao na oporavak te je umirovljen. Povukao se k časnim sestrama Služavkama Maloga Isusa u Zagrebu na Kraljevcu gdje je ostao njihov duhovnik. Umro je u Zagrebu 29. lipnja 1990. godine. Pokopan je na gradskom groblju u Đurđevcu.