Potkivanjem konja bavili su se kovači. Potkivački je posao veoma star, približno onoliko koliko su konj i čovjek zajedno. Budući da mu je konj služio za rad i prijevoz, kovač je oduvijek bio u službi raznih gospodara i vojske. Tako nijedna vojska nije mogla uspješno ratovati bez potkivača, koji je bio važan čimbenik u svakoj vojnoj postrojbi. Nepotkovan konj bitno je utjecao na pokretljivost i učinkovitost vojske, jednako kao i na pravovremeno i djelotvorno obavljanje radova u polju i šumi, te u prijevozu. Potkivački posao bio je težak. Kovač je sam izrađivao potkove i čavle, s tim da se svaka potkova morala prilagođavati veličini konjskog kopita. Osim samog potkivačkog umijeća, kovač nije mogao sam potkovati konja, jer su oni često bili nemirni, pa je trebalo nekoliko ljudi da ga obuzdaju. Konj se mogao potkivati s već navršenih godinu dana. Obično se potkivao svaka 2-3 mjeseca, a ponekad i svakih deset dana. Prilikom potkivanja mirnog konja noga je stajala na posebnom stalku, odnosno stolčiću zvanom palfuk. Nemirnog konja držali su pomoćnici ili vlasnici konja. Pomoćnik bi podigao prednju nogu uz povik konju auf!, te ispod nje podmetnuo svoje koljeno kao oslonac. Istovremeno je drugi pomoćnik držao konja za oglav i umirivao ga. Stražnja se pak noga zavezala dugačkim užetom i podignula tako da se zategnulo uže prebačeno preko grede. Prije samoga potkivanja kovač je posebnim nožem očistio konju kopito, a istrošene rubove odsjekao kliještama, te ih poravnao z rašpom. Zatim je primjerio potkovu, te vruću prižgal na kopito. Potom je potkovu ohladio u vodi i zabio na kopito sa 8-10 čavala. Svaki čavao imao je četvrtastu glavu kako bi se nabio i učvrstio u udubini na potkovi.