Malo je poznato da je uzgoj ovaca u prošlosti bio važan dio stočarstva u đurđevečkoj Podravini. O ovčarstvu u đurđevečkoj Podravini znamo vrlo malo, a podatke crpimo iz različitih povijesnih izvora. Jedan od takvih je etnografski prikaz dr. Ivana Kranjčeva (1900.-1957.) koji je napisao 1926. godine i u kojem tvrdi da je ovčarstvo u Đurđevcu na početku XX. stoljeća gotovo potpuno propalo i u njegovo vrijeme mu više nije bilo niti traga.

Kranjčev piše da su Đurđevčani ranije (dakle, u XIX. stoljeću) uz goveda, konje i svinje uzgajali i ovce, odnosno birke – kako se kaže u Đurđecu. Sve te životinje su tijekom ljetnih mjeseci bile na pašnjacima, šumama i konakima, a tijekom zime hranile su se u štalama. Zapravo, dokle su god to dopuštale vremenske prilike pastiri su sa stadima goveda, svinja i ovaca boravili u šumama i proplancima na paši. Ovce su bile prikladna stoka i za siromašnija gospodarstva jer jedna ovca je za prehranu tijekom godine zahtijevala 1/15 jutra dobrog ili 2/15 jutra slabijeg pašnjaka. Ipak, ovce je trebalo hraniti finim i mekanim sijenom sa zdravih sjenokoša jer im je loše sijeno s močvarnih sjenokoša moglo naškoditi i izazvati ugibanje. Ovce su nerijetko napasali na zatravljenim površinama predjela Peski gdje je trava bila preoskudna za košnju, ali je za ovce bila sasvim prikladna.

Ako je neka obitelj, odnosno zadruga, imala ovce tada je uz gospodarske zgrada postojala i posebna štala za ovce koja se zove birkašnica. Mnoge su zadruge imale takve birkašnice koje su mogle služiti i kao koci za svinje. U takvim je zadruga pri godišnjoj podijeli zaduženja jedan od mladića bio zadužen za brigu o ovcama, tj. birkama. Bogatije i brojnije zadruge imale su ovce na svojem konaku izvan naselja. Čini se da su neki imali vrlo velika stada ovaca na konakima jer su o njima brinuli posebni ovčari (lat. opilio) ili birkari, uglavnom doseljenici koji su ondje živjeli sa svojim obiteljima. Jedan od takvih bio je ovčar Đuro Đerđi koji je umro 1869. godine na Kožarovom konaku kod Ferdinandovca. Birkar Mato Tratnjak umro je u Đurđevcu 1852. godine. U jednom statističkom izvještaju iz 1895. godine birka se spominje kao općeniti naziv za ovce, ne samo u đurđevečkom kraju nego i u nekim drugim hrvatskim krajevima. U njem piše da je riječ o oplemenjenoj kratkovunastoj ovci po svemu sudeći križanoj s merimo ovcom, ali joj je pasmina kao podloga nepoznata. Pretpostavlja se da je to njemačka pasmina Zaupelschaf.

Korist od ovaca bila je višestruka. Osim mlijeka i mesa, čini se da je vrlo važna bila vuna jer je u svakome podravskom naselju u XVIII. i XIX. stoljeću bio barem jedan obrtnik koji se bavio izradom odjevnih predmeta od ovčje vune. Bili su do čohaši ili čuvari koji su tako nazivani jer su od ovčje vune izrađivali čohe, odnosno čuve. Jedan čohaš bio je Nikola Kolar iz Đurđevca koji se utopio u Dravi u kolovozu 1815. godine, a na kraju XIX. stoljeća u Đurđevcu je bio čuvar Mijo Žon.