Riječ je o pasjoj ruži (Rosa canina L.), odnosno divljoj ruži. U Podravini je zovu šipek, po crvenom plodu. To je grmolika biljka iz porodice ruža s dugačkim tankim trnovitim granama koje se savijaju prema tlu. Plod je veoma ljekovit i bogat vitaminom C. Najčešće ga nalazimo po šikarama, uz putove, potoke i uz rubove šuma.

Šipek je osim svoga ljekovitog svojstva imao i drugu namjenu, vezanu uz tradicijsko vjerovanje. U Podravini su muškarci dan prije Đurđeva, ili na sam dan, stavljali na ulična vrata šipkove jednogodišnje grane da coprnice kravam ne zemo mleko. Vjerovalo se da coprnica ujutro na Đurđevo prije izlaska sunca uzima stolnak na kojem se jelo na Fašenk, i odlazi na sjenokošu onog čovjeka čijim je kravama nakanila uzeti mlijeko. Taj bi stolnak vukla po rosnoj travi tako dugo dok ne bi postao potpuno mokar. Tada bi ga ponijela kući i ocijedila vodu iz njega. Potom bi krišom nastojala tu vodu uliti u kopajn iz kojega piju krave dotičnoga, ili pak u koju drugu hranu da je krave popiju ili pojedu. Međutim, ljudi su govorili: Sakemu otrovu ima leka!. Zato su sami vlasnici krava nastojali napraviti isto postupak kao i coprnica, ali su to trebali napraviti prije nje. Tako se znalo dogoditi da su se oboje istovremeno zatekli na istoj sjenokoši. Običaj stavljanja šipkovih grana svoje korijene vuče još iz krajiških vremena, a pretpostavlja se da je nestao još krajem 19. stoljeća.

Zbog toga šipka nalazimo i u jednoj narodnoj pjesmi koja je zapisana prema kazivaču Ignacu Kudumiji (rođen 1911. u Đurđevcu), koji je u vrijeme zapisivanja živio u Lipovom Brdu kod Kapele, kamo se odselio:

Sprevađaj me dragi

do dvora mojega.

Kak bi te sprevađal

kad ne znam za njega?

Za me bele dvore

saki znati more

jer so moji dvori

šipkom ograđeni,

šipkom ograđeni,

smiljkom zasađeni.

U mom belom dvoru

tica lastavica.

Prvo zapopeva

večer, dober večer.

Drugo zapopeva

noči o polnoči.

Trejte zapopeva

na zorico belo

dok se do dva draga

rastajat morajo.