O zabavama u razdoblju do Drugoga svjetskog rata već smo pisali. No zabave su se održavale i u poratno doba, odnosno za vremena komunističke Jugoslavije. Valja i tome reći nekoliko riječi, kao podsjetnik na prošla vremena. Naravno da nećemo obuhvatiti sve što je vezano uz zabave, jer bi se o tome moglo napisati nekoliko tomova knjiga. Zabave su se održavale uglavnom u salama raznih društvenih, zadružnih i vatrogasnih domova. Organizirali su ih aktivi omladine (seoski, kvartovski) i razne udruge i društva (vatrogasno društva, nogometni klubovi…). Zarada od zabave ostajala je organizatorima koji su na taj način dijelom financirali svoju djelatnost. Održavale su se ponajviše subotom uvečer ili prigodom kakvog proščenja. Oglašavale su se putem plakata i lokalnih radio-stanica. Tako je na plakatu pisalo, na primjer: Aktiv omladine X priređuje zabavu u društvenom domu u subotu s početkom u 19 sati. Uz dobro jelo i piće svira odlična glazba!. Kasnijih godina su malo bolji i razvikaniji glazbeni sastavi imali vlastite plakate kojima su obavještavali mlade gdje i kad sviraju na zabavi. Na neke zabave moglo se ući uz plaćanje ulaznica, dok su pak druge bile besplatne. Ispočetka, dok još nije bilo automobila, zabave je posjećivala domaća mladež uz nekolicinu momaka iz susjednog sela koji bi došli biciklima. Kasnije, 1970-ih pojedini momci iz bogatijih kuća već su vozili automobile, pa im je i mobilnost bila veća. Neki su znali istu večer obići sve zabave u okolici. Mnogi pamte prostrane dvorane sa stolovima i klupama s lijeve i desne strane. Središnji prostor bio je namijenjen za plesanje. Mužikaši su svirali uglavnom na pozornici, isprva tamburaši a kasnije mužika na strujo. Potonjih sastava bilo je „ko pljeve“, i svi su imali posla. Često se događalo da se isti dan održavalo i po nekoliko zabava. Ponuda na zabavi bilo je sljedeća: vino, pivo, žestoka pića, razni sokovi, ali i jelo, kuhanje kobasice sa senfom, prasetina… Plesači su u ponudi imali ples Dame biraju!, i čokoladni ples. Sudionici zabave obično su se dijelili na dvije grupe, kad je o muškima riječ. Prvoj su pripadali oni koji su došli na ples i ne bi li upoznali kakvu djevojku a drugoj oni kojima to nije bilo na pameti. Takvi su došli s ciljem da se pokažu, napiju a poneki i potuću. Sve djevojke dolazile su uglavnom s jednim ciljem. Svojevremeno su bile popularne zabave na konaku (Drenovica, Crnec, Medvedička), koje su bile specifične u odnosu na ostale. Na njih su sa svojim kćerima dolazile i mame. Nakon napornog rada u polju i oko kuće imale su i obvezu otpratiti kćeri na zabavu i „čuvati“ ju od nasrtljivih momaka, čak i prilikom odlaska na zahod. Mame su sjedile za stolovima na lijevoj strani sale, a djevojke na klupama ispred njih. Ako je lijeva cijela bila zauzeta, ostalima je preostala desna strana. Svaka mama dala si je za pravo sama odlučiti smije li kćer plesati sa svakim momkom koji ju zaprosi za ples. Odluka je bila isključivo njezina i kćer je to poštivala. No, i taj je običaj postupno nestao. O tome je znala čak cijela ondašnja Jugoslavije jer je novinar Darko Hudelist iz Đurđevca svojevremeno o podravskim zabavama objavio veliku reportažu na nekoliko stranica u vrlo čitanom magazinu Start.