Pod u prostorijama nekadašnjih kuća bio je zemljan, a potom se je taracal s ciglom (vidi u zasebnoj  temi). Imućniji vlasnici prvi su počeli postavljati pod od dasaka. Podloga za pođenje bila je ista kao i pri taracanju, od pijeska nabijenog pod vago. Potom se širinom prostorije na razmaku od 1 metra postavljaju drvene gredice a na njih jedna po jedna hoblana deska, obično lipova. Tada su daske bile bez folca (utora) pa su morale biti zabijene čim bliže jedna drugoj. Najprije se čavlima pribila jedna daska a zatim poslagalo pet sljedećih da se vidi mjesto šeste. Zatim se ovih pet dasaka izvadilo a šesta se malo pomaknula da se smanji razmak, i pribila. Nakon toga se ponovno poslagalo spomenutih pet dasaka a zatim ih se naglim skokom na njih natjeralo na mjesto i pribilo, tako da se bile skroz stiješnjene, i tako redom. U šupljinu ispod poda između gredica okruglim se drvom podbijal suhi pijesak da bude čim manje šupljine. Na kraju su se uz zid zabijale letvice. Pod se redovito održavao metenjem i pranjem v lugu starom krpom ili kakvom čvrstom četkom. Neki su ga farbali žutom kupovnom bojom ili domaćim bojama od kuhane žutikovine, češmigovine, lukovinja, jalševe i hrastove kore… U sobama se na pod potom stavljalo gunje istkane od starih krpa, osim kuhinji.