Od kraja 19. stoljeća ugljen se kopao u nekoliko bilogorskih rovova: kod Glogovca, Jagnjedovca, Kozarevca i Velike Črešnjevice. Ugljen najviše su upotrebljavali veliki paromlinovi za pogon strojeva i ciglane za pečenje opeke. Vlasnici i koncesionari ugljenokopa bili su imućni posjednici, vlasnici paromlinova i Imovna općina đurđevečka, koja je svojim pravoužitnicima davala određene količine ugljena umjesto drva za ogrjev s kojim je oskudijevala. Kakvoća ugljena bila je loša pa mu je cijena bila toliko mala da je podvoz bio skoro dvostruko skuplji od njegove cijene. Javnosti je sasvim nepoznato da je jedan manji ugljenokop bio i nedaleko Šemovaca. Prva istraživanja naručila je Imovna općina kod dvojice stranih rudara, koji su iskopali tri istražna rova u dužini od po tri  metra.

Pronađeni ugljen bio je loše kakvoće, u tankim slojevima (1,5 m), nedozreo i pomiješan s glinom i pješčanikom. U šemovečkom rovu iskop je počeo 1891. godine, a 1902. Imovna ge je općina prodala Topljaku iz Koprivnice, vlasniku tamošnje ciglane. Kod kupoprodaje došlo je do povrede određenih zakonskih odredaba, što je uočio Martin Starčević, civilni mjernik i veleposjednik u Đurđevcu. Starčević je podigao parnicu i nakon toga sam kupio ugljenokop. Zanimljivo je da je potom isti ugljen prodavao Imovnoj općini koja ga je prodala. Tome su prigovarali pojedinci iz đurđevečke oporbene vlasti optužujući Imovnu općinu da je time omogućila bogaćenje Starčevića, jer je ovaj bio član njezina upravnog odbora. Po svemu sudeći iskop kod Šemovaca obavljao se promjenjivim intenzitetom nešto više od deset godina.

Kasnije se Šandor Braun, vlasnik paromlina u Đurđevcu, zbog velike potrebe za ugljenom sam počeo baviti rudarskim istraživanjem, za što je uspio pribaviti potrebne dozvole. Tako je sa 248 istraživačkih rovova postao jedan od najvećih privatnih rudarskih istraživača na području Kraljevine Jugoslavije. Prema nekim podatcima jedan od njegovih manjih istražnih rovova nalazio se u Mičetinskom jarku u predjelu zvanom Lipik.