Krajem 19. i početkom 20. stoljeća intenziviranjem poljoprivrede uvode se na seoska gospodarstva razni strojevi; željezni plugovi i drljače, sijačice na konjski pogon, vjetrenice, trijeri… Jedan je od njih i sečkara (sječkara) koja je služila za sjeckanje zelene hrane za stoku (sečka: trava, kukuruzovina, korov). Mogla je poslužiti i za sjeckanje slame koja se miješala sa žutom zemljom za omazivanje pletera na zidova klijeti i ostalim nastambama. Sečkara je prepoznatljiva po dvama velikim željeznim kotačima, odnosno kolima. Na kolu s lijeve strane pričvršćen je rocel, drvena drška na željeznoj osovini, pomoću kojeg se kolo okretalo. Pokretanjem kola prijenosom preko dva zupčanika okretala se osovina s dva sječiva postavljena na valjkastoj konstrukciji. Tik do sječiva postavljen je kopajn (drvena kanalica) u koji se metala trava ili kukuruzovina. Okretanjem kola pokretala su se i dva vodoravna nazubljena valjka koji su uvlačili zelenu masu do sječiva, dok je sječka padala s druge strane u pripremljenu košaru. Radi zaštite od ozljeđivanja valjak sa sječivima prekriven je metalnim ili drvenim poklopcem. Cijela sečkara stajala je na drvenome postolju. Prve sečkare nabavljale su se preko podružnice Gospodarskoga društva i Hrvatske seljačke zadruge u Đurđevcu, te u većim trgovinama. Brojne sečkare završile su u otpadnom željezu a kola na bunarima umjesto drvenog kotača za izvlačenje kante s vodom.