Najvažniji dio tradicijske ženske odjeće svakako je oglavlje, u koje spada poculica i rubac, odnosno marama. Nošenje rupca mijenjalo se promjenom statusa žene ili je pak označavalo određene trenutke u životu, žalost, na primjer. Vrstom rupca određivala se i dob žene. U Đurđevcu razlikujemo dvije vrste marama: robec i šamija. Djevojke su do udaje bile gologlave, to jest, nisu nosile ropca, osim kod kakvog rada u polju ili kod kuće. Robec nosio se bijeli za po doma i za odlazak u crkvu. Starije žene stavljale su na glavu crni rubac, a nosile su ga i mlađe za vrijeme žalosti za pokojnikom. Nosio se godinu dana, pa i duže. Sve udane žene imale su na glavi crni rubac i za vrijeme korizme i na Dušni dan.

Promjena nastala je nakon pojave kupovnih rubaca dostupnih isprva kod židovskih trgovaca pokućaraca, a zatim i kod domaćih trgovaca (Berger, Orešković, Šante), ili pak kupljenih u Mađarskoj. Kupovne rupce raznih uzoraka, takozvane štampane rupce, pokućarci su prodavali po našim selima još sredinom 19. stoljeća, da bi za pedesetak godina posve prevladali u ženskoj nošnji. Uvelike su se reklamirani u ondašnjem tisku. Na primjer, virovski trgovac M. Aušperger objavio je 1901. godine oglas u Podravcu,mjesnim novinama: Čast mi je objaviti obćinstvu mjesta da sam svoju trgovinu povećao, a ciene znatno snizio. Osobito preporučam moj veliki izbor šamija, svilenih, tibetenih, vunenih i končanih rubaca.

Netom udana djevojka prvi je put stavila rubac na glavu drugoga svadbenog dana. U novije vrijeme to je bila šamija, kupovni rubac s velikim cvjetnim detaljima (ruže), uglavnom crvene ili žute podloge. Starije žene nosile su u svjetovnim svečanim prilikama i šamije s crnom podlogom.

Za odlazak na obične nedjeljne mise nosile su tibetica (rubac od tanke vunene tkanine), svilnaša (od svile ili vezen svilom) na Josipovo, Đurđevo, Vuzem i Trojake, a za Božić i ostale zimske blagdane plišejnaka (od baršuna). Uglavnom, mlađe su stavljale na glavu rupce svjetlijih, a starije tamnijih boja.

Danas smo pak u Đurđevcu, pa i u ostalim mjestima, svjedoci jedne vrlo ružne lokalne „mode“ prema kojoj žene stavljaju šamijo preko ramena, što nema nikakve poveznice s đurđevečkim tradicijskim oglavljem. Da bi pokazale svoju frizuru, izruguju se zapravo našoj ženskoj nošnji i narodnim običajima, stavljajući šamijo na neprimjereno mjesto, umjesto da pravilnim nošenjem pokažu tko ju je nosio, kako i u kojim prigodama.