Početkom lipnja vrijeme je za košnju trave i sušenje sijena. Nakon košnje, koja se obavljala ručnim kosama, trava je ležala u brazdama i takva se sušila. Sutradan nakon prestanka rose prekretala se z rasojami (drvenim vilama) a švalki natepali (rastresale deblje nakupine). Daljnje sušenje ovisilo je vremenu. Ako trava nije bila prebujna, sušila se cijeli dan. Popodne se zobačami (drvenim grabljama) prišlo prigrtanju sijena u grede. Težaki su pravili po dvije grede u par, tako da su između njih mogla prolaziti doga kola, odnosno kola z dogemi lojtrami.  Za utovar sijena bilo je potrebno troje ili četvero ljudi. Obično je muškarac, na kolima slagao sijeno u voz. Jedan ili dvojica bacali su sijeno iz grede na kola. Slagar na kolima vilama je prihvaćao sijeno i slagao ga određenim redom.

Prvo je popunio lojtre (kola unutar stranica), a potom je frkal rede. To je uradio tako da je vilama preklopio posebno pripremljene naviljke sijena i postavio ih na prednjim ili stražnjim uglovima kola. Iza svakog reda stavio je opet prihvaćeni naviljak da ga ovaj pritisne i učvrsti. Potom bi čovjek odozdo bacio novi naviljak sijena u sredinu med rede da ih poveže. Potom je to isto učinio i na suprotnoj strani voza, a zatim je ostalim sijenom redom popunjavao ostatak voza.

Kada je sijeno bilo utovareno s obje strane potjerali bi konje s kolima do slijedećeg dijela greda. Jedna je žena, ili koje mlađe čeljade, istovremeno iza kola prizobačuvala ostatke sijena tako da je iza njih livada ostajala čista. Slagar je tako mogao načiniti voz s oko četiri reda, s time da je svakoga slijedećeg reda malko napuščal, odnosno gurnuo ga malo prema vanjskoj strani da produži voz. Kad je voz bio gotov morao se zažrditi, odnosno učvrstiti. Za to je bio potreban žrd (deblja oblica oko 2 metra duža od duljine kola), poduži lanac, povezito vože (dugačko uže) i drevena špula.

Slagar je žrda položio po sredini voza i na prednjoj ga strani omotao lancem provučenim kroz karike na rubovima stranica. Na stražnjoj se strani žrd vezao užetom tako da se uže zavezalo za donju kariku na jednoj stranici, a na drugoj se provuklo čez špulo i prebacilo preko žrda. Tada se prišlo pritezanju žrda užetom i vezanju. Špula je ujedno omogućavalo lakše pritezanje. Zatim se voz morao opčesati zobačami tako da je imao ravne sve četiri strane i da sijeno ne bi padalo s kola tijekom vožnje kući. I ne samo zbog toga, nego i da ljudi ne bi rekli da im je voz neje lep nego šešurnast. Prilikom utovara moralo se paziti i na konje da budu mirni ili da ne bi scuknoli kola jer bi u tom slučaju slagar mogao pasti s voza. Konje su svojim ugrizima najviše mogli ometati brojni obadi i slepci (konjske muhe), pa se protiv njih morao nakuriti kad, to jest u staroj kanti zapaliti polusuhe trave da ih se dimom otjera.

Ako trava taj dan nije bila suha, također se prikupila u grede i skupčala f kupce (kupove) da se ne namoči od rose ili moguće pokisne. Sutradan su se kupci morali rastepsti da se sijeno do kraja osuši. Ujedno se još jednom preokrenulo. Osim već spomenutog alata kod sušenja sijena upotrebljavali su se i drošci, dvije poduže motke pomoću kojih su se kupci nosili bliže kolima ili iz hladovitog dijela livade na otvoreno kako bi se trava mogla osušiti. Gospodari koji nisu imali dovoljno mjesta u štaglju, sijeno su plastili (spremali u stog) na livadi. Bolji gazde su pak na velikim livadama posjedovali zasebne drvene sjenike u koje su spremali sijeno i tijekom godine ga prema potrebi dovozili kući.