Srednjovjekovna gradina Gorbonok

18. studenoga 2017. Nikola Cik Lokaliteti i toponimi, Zavičajna povijest

Područje Gorbonoka naseljeno je već u ranome srednjem vijeku. Naziv Gorbonok prvi se put spominje 1237. godine kao istoimeno imanje od kraja 13. stoljeća. Sama utvrda ne spominje se često, pa je u dokumentima možemo pratiti od 1487. do 1552. godine. Smještena je na uzvišenju oko 600 m sjeverno od župne crkve u Kloštru Podravskome i oko 250 m zapadno od ceste koja vodi prema Podravskim Sesvetama. Do nje se dolazi sporednim poljskim putom. Poseban značaj utvrda je imala u vrijeme građanskog rata nakon Mohačke bitke (1526.), jer je u njoj često boravio vlasnik Ivan Tahy, pristalica kralja Ivana Zapolje. Obitelj je držala utvrdu sve do 1552. godine i pada Virovitice, nakon čega je napuštena.

Na spomenutom lokalitetu provedena su u dvije faze sustavna arheološka istraživanja od 2014. do 2016. godine, pod vodstvom arheologa Roberta Čimina (Muzej grada Koprivnice). Nažalost, daljnja su istraživanja onemogućena zbog neuspješnog rješavanja imovinsko-pravnih odnosa oko zemljišta na kojem se nalazi veći preostali dio utvrde. Istražena je zapadna zidana kula četvrtastog tlocrta očuvana u razini temelja na jugozapadnom dijelu uzvišenja. Zidana je uglavnom opekom malog formata. Osim toga, pronađen je drveno-zemljani bedem (25 m) sastavljen od većeg broja komora, a kao dio bedemskog plašta koji je spajao uglove četiriju kula. Bedemske komore načinjene su od povezanih dasaka, koje su s vanjske strane bile pojačane drvenim stupovima, a zatrpane su iskopanom zemljom iz opkopa. Prema analizi drveta zaključeno je da bedem datira u drugu polovicu 15. ili sam početak 16. stoljeća. U zapunama bedema pronađeno je podosta keramičkog posuđa (zdjele, vrčevi tanjuri…), pogotovo talijanskog posuđa (trbušasti vrčevi), životinjskih kostiju i kamenih projektilnih kugla različitog promjera (12-45 cm). U drugoj fazi istražen je obrambeni opkop oko utvrde (duž. 15 m, šir. 8 m) s dva reda ukopanih šiljastih palisadnih oblica koje su se nadvijale nad vodom ispunjenim opkopom. Takva palisadna obrana otežavala je pristup drveno-zemljanom bedemu koji se nalazio iza opkopa. Neposredno do zidane kule i pod njom, uočena je kružna konstrukcija od drvenih stupova i položenih oblica, kao ostatak starije faze utvrde. U zapuni i mulju opkopa pronađeno je mnoštvo ulomaka keramičkoga posuđa, kaljevih peći i životinjskih kostiju, ali i komad tkanine (vjerojatno juta), dijelovi potplata cipela i torbice, dijelova raznih drvenih predmeta (veslo, vjedro, čep, daske), te olovni uteg. Našlo se i vršaka samostrelnih strjelica, nekoliko kugla, a što najbolje opisuje plemićku obitelj, stolne keramike i pribora za jelo (noževi). Zanimljivo da se otvaranjem sonde (5,54 x 8,71 m) naišlo na konstrukciju gusto položenih oblica (tanjih trupaca) poslaganih na tvrdi glinasti sloj zemlje, koja je služila za stabiliziranje nadzemne gradnje u starijoj fazi utvrde (14. st.). Konačni rezultati istraživanja daju pretpostavku da je utvrda podignuta tijekom 14. stoljeća kao manji drveni kaštel, koji je kasnije nadograđivan sukladno vremenu i okolnostima u kojima se nalazio, naročito za vrijeme osmanske opasnosti. Po svemu sudeći, bila je to šesterokutna utvrda na zemljanom uzvišenju usred močvare, do koje je vodio dugi drveni most. Također se vjeruje da su napuštenu utvrdu Osmanlije koristili kao polazišnu točku u osvajanjima prema zapadu.