Kada spomenemo palanku, čovjek na prvu ruku odmah pomisli na istočnjačke gradiće ili kasabe koje obilježava nekakav pogrdni prizvuk, odnosno takozvani „palanački mentalitet“. Međutim, s historiografskog stajališta palanka je utvrđeno naselje s vanjske strane zaštićeno drvenim palisadnim ogradama, rovovima i zemljanim nasipima. Riječ je grčkoga porijekla (falanks – prvotno je značila komad drva, panj, debeo kolac, motka), k nama pridošla preko turskoga jezika. Povjesničar Milan Kruhek u svome djelu navodi da je upravo naselje uz stari đurđevečki grad pravi primjer vojne palanke 16. stoljeća. Evo kako je iz njegova pera izgledalo takvo naselje, pa prema tome i prvotni Đurđevec:

Naselje je to od drvene građe zaštićeno s vanjske strane opkopima, zemljanim nasipima i čvrstom palisadnom ogradom. Takav je plot međusobno povezan pleterom (šibljem), a s unutrašnje mu je strane nasuta i nabijena zemlja. S vanjske strane je pristup branio prokopan zaštitni jarak, a uza nj mu je s vanjske strane podignut još jedan zemljani nasip i na njemu vanjska zaštitna ograda.

I povijest nam to potvrđuje, na primjer. Godine 1546. novi ban Nikola Zrinski dao je iz đurđevečke utvrde silom otjerati kaštelana Nikolu Kerljevačkog, kojeg je prije postavio bivši ban Petar Keglević. Kerljevački je prije toga, vjerojatno iz osvete, dao spaliti palisadnu ogradu naselja uz utvrdu. No, i kasnijih godina, kod obnavljanja spaljene ograde, a potom i daljnjih popravaka iste, povijesni izvori također vrlo jasno govore o palisadama, opkopima i rovovima koji su štitili izvorni Đurđevec smješten na otočiću među močvarama, koji je dugačkim drvenim mostom povezan s utvrdom.

Izvor: Milan KRUHEK, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Zagreb, 1995., 38.