U prijašnje vrijeme Podravci nisu slavili rođendane, nego imendane. Dan rođenja ništa im nije predstavljao. Tada je vrijedilo kalendarsko načelo davanja imena po kojemu je dijete nakon rođenja dobilo ime po prvome nadolazećem svecu u kalendaru. Tako su svi znali kad je komu imendan, pa su im došli gratulerati (čestitati). Imendan se na kajkavskome naziva godovno, a slavljenik godovnak / godovnača. Godovnak je toga dana išao k misi, i taj dan nije radio, ako je bio delaten den (radni dan). Žene su obično spekle orevnačo i pripremile žganico (rakiju) i vino. Čestitari bili su ukućani, susjedi, kumovi i prijatelji. Susjedi su dolazili od jutra, a kćeri udate izvan kuće došle su s muževima navečer. Ako je godovno palo na nedjelju ili blagdan, onda su dolazile i poslije jutarnje mise. Čestitari su tom prilikom govorili: Idemo vezat godovnaka!. Sjećam se kad je bio bakin imendan na sv. Rozaliju. Susjed se ujutro uvijek prvi pojavio pred vratima s punim šulcom ruški lemonki. Lijepa je bila njegova gesta, ali mu nije bilo toliko stalo do čestitanja koliko do – rakije.