Cigani Drobni kovači bavili su se kovačkim poslom, odnosno izradom sitnih željeznih predmeta (potkova, vila, motika, noževa, čavala, grebena za lan, lanaca, svrdla, raznih karika, kvačica …), te trgovinom konja i glazbom. U naš su se kraj doselili za vrijeme Vojne krajine krajem prve polovice 18. stoljeća. Vojna im je vlast davala besplatna kućišta kako bi se lakše uključili u krajiško društvo. Stoga se nisu selili kao neke druge romske skupine. Zemlju nisu dobivali, pa su danju radili neke manje zahtjevne poslove koje im je vojna vlast naredila. Između sebe govorili su specifičnim umjetnim (gegovačkim) jezikom kojeg, na primjer, Cigani koritari nisu razumjeli. Nisu bili izrazito tamnoputi, više bijele puti. Oblačili su se kao domaći u selu, a rado su odlazili u crkvu. U početku ženili su se između sebe, a kasnije i s domaćim seljanima. Uzimali su uglavnom domaća prezimena. Virovci su ih još nazivali i Jožekima. Naselili su se u Virju (Dragec / Dragica, Horvat, Kovačić, Varaždinec, Bednaić, Jakopović, Golubović, Cigan / Ciganović), Kloštru (Radelić, Ivanović), Pitomači (Cigan, Kostadinović, Ferenčević, Radelić, Ivanović), Đurđevcu (Špoljar / Horvat, Cigan / Filipović, Predagović), Otrovancu (Ivanović), Suhoj Kataleni (Dragiša, Horvat, Radelić) i Prugovcu (Đanić). Do danas su se uglavnom posve stopili s mjesnim stanovništvom, naročito u Virju i Đurđevcu, tako da ih se više ne može zvati Romima.