U Đurđevcu traju pripreme za još jednu turističku sezonu. Približavaju se Dan grada, Picokijada, najavljuju se otvorenja velikih izložbi, a posjetitelje se na različite načine priziva da obiđu naše povijesne i kulturne znamenitosti. No, onima koji do Đurđevca putuju vlakom bilo bi lakše da ga zaobiđu, a ne obiđu. Osim unificirane, bezlične velike bijele table s plavim slovima: ĐURĐEVAC, nema niti jedne oznake da smo došli u grad Picoka. Istinskim lokalpatriotima i domorocima srce zaigra i pri pogledu na takvu tablu. Ali istima takvima se srce i rastuži jer vide da je tu propuštena dobra prilika za turističku prezentaciju, marketing, reklamu, … Je li to propust Turističkog ureda ili zajednice, Grada kao lokalne samouprave, pojedinaca ili nekog i nečeg četvrtog i petog? Je li to diskriminacija onih koji putuju vlakom? Da, malobrojni smo, nismo zanimljivi, staromodni smo i zaostali, a vjerojatno smo i siromašni jer ne jurimo u Zagreb ili Osijek brzim i luksuznim automobilima. Tužna je činjenica da željeznicu danas uglavnom koriste učenici, studenti i umirovljenici. Ali znajte, ti isti učenici i studenti jednom će završiti svoje škole i fakultete i počet će drugačije razmišljati o gradu iz kojeg su odlazili i u koji su se vraćali upravo preko ove željezničke postaje kojoj zbog istih problema i treći put posvećujemo pažnju.

Pošto je prolaz kroz zgradu i dalje zabarikadiran (i ničime ne odaje da će ikada više putnici prolaziti kroz zgradu na način kako je to predviđeno) do njega i dalje nisu uređene prilazne staze. Nekoliko utabanih puteljaka, koje se ne mogu nazivati čak niti kozjim stazama, jedini su prilaz zgradi željezničke postaje. Uz takvih nekoliko staza je i nekoliko ugaženih kolotraga koje su „izgradili“ djelatnici Hrvatskih željeznica koji na svoje radno mjesto pristižu traktorom i automobilima jer niti njima poslodavac nije osigurao mjesto za parkiranje. Moramo priznati, nedavno je na jednoj od tih staza postavljeno nekoliko metara novog asfalta, ali sada takva „zakrpa“ dodatno pojačava jadnost okoliša. Nad jamom koja je bila bez poklopca, sada je ipak postavljen nekakav pokrov, ali ona i dalje predstavlja opasnost za prolaznike, a pogotovo za djecu. Možemo pretpostaviti da će u ljetnim mjesecima dojam neuređenosti biti još jači zbog neuređenih travnatih površina i nenjegovanih stabala.

Ponovno nemamo odgovor na pitanje zašto je svemu tome tako? Zar doista vrijedi ona izreka: Ono što je svačije, zapravo je ničije?! Nije nam jasno zašto Hrvatske željeznice niti nakon toliko godina nisu pronašle načina da urede svoju postaju u jednom hrvatskom gradu. Ne možemo prihvatiti niti stav da je ovo „nevažna stvar“ za stanovnike Đurđevca, a pogotovo gradske oce i gradske majke, jer kako to da se radi i gradi na toliko drugih mjesta u gradu, a kolodvor ostaje zapušten. Još jednom ćemo ponoviti da je naša dužnost upozoravati na ovakve probleme kako bi se trgnuli oni koji mogu ponuditi rješenja za njih, a onda i poduzeti nešto konkretno kako bi se naš Đurđevec bez stida mogao i dalje zvati gradom.