Jeste li znali da su željezničku postaju u Đurđevcu prije više desetljeća neki smatrali najuređenijom hrvatskom željezničkom postajom? Kamo je nestala ta urednost? Zarasla je u korov i propala među pukotine razrovanog pločnika. Oni koji napuštaju podravsku zimsku idilu, ili k njoj tek dolaze i to željezničkim putem trebaju se naoružati strpljenjem i različitim vještinama kako bi sretno stigli najprije do obližnjeg parkirališta, a onda do grada. Naime, zimi se do zgrade željezničke postaje u Đurđevcu dolazi tek preko utabanog snijega (povremeno opasno zaleđenog). Doduše, niti u drugim godišnjim dobima nije mnogo bolje jer tada na „prilaznim stazama“ vladaju blato i kamenje.

Do ulaza u đurđevečku željezničku postaju ne vodi nit jedna uređena staza! Štoviše, više se ne koristi glavni ulaz u zgradu, a na njega podsjećaju tek zabarikadirana ulazna vrata s popucalim i oljuštenim naslagama bijele boje. Na glavni ulaz podsjećaju i dva ostarjela stabla koja, unatoč svemu, nepomično drže stražu uz nekadašnji prilaznu stazu. Odlučite li kročiti onuda vjerojatno jedino što ćete saznati jest kaj maček zakaple (u doslovnom smislu riječi i očito ne dovoljno duboko).

Iako nam nije cilj pronalaziti i optuživati možebitne krivce, opravdano se pitamo zašto je okoliš željezničke postaje u tako lošem stanju? Unaprijed znamo da ovaj problem svojim neće smatrati niti državna željeznička tvrtka niti lokalna samouprava. Ono što je svačije, zapravo je ničije, zar ne?! Logika stvari navodi nas na zaključak da bi Hrvatskim željeznicama trebalo biti najviše stalo da što urednije bude mjesto na kojem svoj kruh zarađuju njihovi zaposlenici, a hrvatski građani koriste njihove usluge. S druge strane, ništa manji ne bi mogao biti interes Grada Đurđevca jer je neuredan okoliš željezničke postaje mogao zasmetati nekome od tisuća turista koji su u posljednje vrijeme posjetili grad Picoka. Ne zaboravite da će neki prve dojmove o Đurđevcu dobiti upravo na željezničkoj stanici. Moraju li prve asocijacije (pogotovo putnicima koji koriste željeznice) biti ščerbavi plot, drač do pojasa ili utabane ledene staze, razbijen pločnik, potpuno nenjegovano raslinje, sablasno puste željezničke zgrade, do neprepoznatljivosti zapušteno parkiralište, … Teško je ne zamijetiti da problem nije od jučer.

Vratit ćemo se željezničkoj postaji i na proljeće kada ju – iskreno se nadamo – nećemo pronaći v draču do pojasa.