Val pobuna protiv mađaronske vlasti 1903. godine raširio se Hrvatskom, a kulminirao je krvavom bunom u Kunovcu. Đurđevački su mađaroni raznim klevetama, podmetanjima, globama i zatvaranjima ugnjetavali opozicionare i seljaštvo, pa se nezadovoljstvo među narodom sve više širilo đurđevečkom Podravinom. Bila je to glavna klica koja je pokrenula pobunu i nerede. Već od 28. siječnja 1904. godine grupe nezadovoljnika počele su navaljivati u ured kotarske oblasti u Đurđevcu. Nakon toga sve se zakuhalo 16. veljače bunom u Virju kada je 600 do 700 nezadovoljnih Virovaca provalilo u ured bilježnika Matije Aušpergera i navalilo na njega raznim uvredama u vezi zemljišne zajednice.

Sutradan je intervenirao kotarski predstojnik iz Đurđevca, ali bezuspješno. Stoga su 18. veljače stigle uredovati oružničke postrojbe iz Zagreba i Bjelovara. Narod se primirio tek nakon Aušpergerove ostavke. Međutim, val pobune proširio se i u Đurđevec gdje se okupilo oko tisuću žitelja Kalinovca, Ferdinandovca, Sirove i Suhe Katalene, Svete Ane i Đurđevca, koji su provalili u kotarsku oblast, rastjerali činovništvo i djelomično razbacali spise. Nahrupili su u ured kotarskog pristava Dogana koji je u strahu skočio kroz prozor s prvoga kata, potom su navalili u kotarski sud u gruntovnicu, također rastjerali činovnike, odnijeli dio gruntovnih knjiga, a neke činovnike prisilili na brisanje uknjižbe prava vlasništva zemljišne zajednice. Narod je rastjeran tek kad je pridošlo oružništvo iz Virja. Zatim su se nemiri preselili u Kloštar, Ferdinandovec i Pitomaču. Oružništvo je imalo silnoga posla kako bi smirilo narod, a u Pitomači je bilo i mrtvih. Ove pobune nisu imale direktne veze s protumađaronskim prosvjedima 1903. godine, ali su također bile rezultat ponašanja vlasti, odnosno dugotrajnoga nezadovoljstva općinskim, kotarskim i županijskim činovništvom, te rezultat nepravednih zakona i izrabljivanja seljaka.