Kada je poslijeratna jugoslavenska privreda svoje planove industrijalizacije s republičkih razina spustila na lokalne, odjednom su se kotarske i općinske vlasti našle u mogućnost da same odlučuju hoće li graditi kakvu tvornicu na svome području. Tako se razmišljalo i u đurđevečkom kotaru, pa je 1961. godine odlučeno da općina Kloštar Podravski izgradi jednu tvornicu, budući da od većih kotarskih mjesta još samo ona nije imala nikakav industrijski pogon. Stoga je općinski Narodni odbor odlučio u Kloštru podići tvornicu silikatne opeke, jer je u okolici bilo dovoljno potrebnog pijeska. Elaboratom je utvrđeno da je za tridesetogodišnju proizvodnju potrebno 783 tisuće kubnih metara pijeska, dakle, bilo ga je i više nego dovoljno. Pijesak je dat na analizu Institutu za kemiju silikata u Zagrebu koji je izvijestio da je pijesak vrlo dobre kakvoće, pa je u takvu tvornicu u Poljskoj poslano 30 tona pijeska na probnu proizvodnju. Vjerovalo se da je takva opeka isplativija od klasične opeke i betonskih blokova, a za pogon tvornice koristili bi se domaća nafta i plin. Tvorničko postrojenje, nabavljeno iz Poljske, kupilo bi se u Mladenovcu u Srbiji, gdje je ono stajalo neiskorišteno jer se tamo odustalo od takve tvornice. U pogonu se planiralo zaposliti najmanje 85 radnika. Međutim, došlo je do  niza problema, od novonastale krize financiranja u državi, nedostatka kredita, loše procjene tržišta, nesposobnosti mjerodavnih rukovoditelja i loših poslovnih poteza. Ovo je samo jedan od bezbroj primjera propalog i promašenog ulaganja u bivšoj državi. Na kraju je sav ceh platila Općina Đurđevac koja je u vračanje dugova i projekt uložila, odnosno izgubila skoro pola svoga godišnjeg proračuna, a cijela agonija protegnula se sve do početka 1970-ih.

Izvor: Đurđevački vjesnik, god. IV, br. 2, 15. I., br. 3. 1. II. i br. 4.15. II. 1968.

tvornica stakla

glas 51 1959 7  34 1961 2