Na jelovniku starih Podravaca grah (Phaseolus vulgaris L.) je zauzimao jedno od vodećih mjesta. Stoga nisu uzalud govorili: Kaša naša, japin graj i mamino zejle!. Za jelo se pripremao na više načina: na juve, na šalato, na mašče, pečeni, graj zejlem / z repom… Jeo se najmanje jednom tjedno, petkom redovito. Svaka je gazdarica rado pripremala grah za jelo, ali je bila ljuta na ostale ukućane jer je graj napujaval, pa so prdeli pezdeli i smrdeli. Često ih je špotala: Smrdlivci jeni, nesnage, kaj tuliko serete, smrdite kak tvorci, smrdite po mrtvečine, rit vam popušča, rit vam se bode raščenola… Grah se je sadil zajedno s kukuruzom, kopal i ogrijnal. Brao se ujesen mladi graj, kad je mahuna mekana, ili pak suhi. Mladi se grah odmah spremao za jelo, a najviše se brao suhi radi čuvanja tijekom godine. Pobrani se grah u mahuni sušio u dvorištu na pojnave. Nakon sušenje se je mlatil s poldrugom botom da se zrno odvoji od luščijna (suhih mahuna). Preostale cijele mahune trijebile su se ručno. Zrno se potom moralo očistiti od nečistoća i ostataka suhih mahuna. To se radilo provjetravanjem, odnosno, graj se je vetril presipavanjem iz posude u posudu, prilikom čega je morao puhati vjetar. Graj se je još pulkal natresanjem u manjem koritu. Imućniji gospodari vetrili su ga strojem zvanom vetrenica. Najviše se je sadil visoki graj, a u novije vrijeme i niski. Podravci su razlikovali nekoliko vrsta graha: purančec / purančok (trešnjar), zelenčec, beli graj, sivak (sivi), panglec (bijeli okruglasti; uzgajao se na pjeskovitom tlu)… Konačari su donedavno bili poznati uzgajivači graha. Prodavali su ga na veliko, te na tržnicama diljem hrvatskih gradova.

Slijedi nekoliko uzrečica i vjerovanja vezanih uz grah:

Debel kak beli graj

Imati kak beloga graja

Ako se na Mateja bere graj ondar ga nebo sedem let (Matej evanđelist – 21. rujna)

Kakov na kolcu takov i v loncu kaže se onome koji prigovara da grah nije dobar za jesti

Graj kaj bi ga po biču puščal debeo grah

Zmlatiti koga kak graja