U životu mladića početkom 20. stoljeća odlazak u vojsku bio je vrlo važan događaj. Bila je to prekretnica u njihovom životu i znak da su odrasli, zreli i spremni za vojsku. Starci su još rekli: Koj neje za vojsko, neje ni za ženiti! Stoga je vizeta (stavnja, regrutacija)  bila i neka vrsta potvrde muškosti, normalno, ako je mladić prošao liječnički pregled. Time se podrazumijevalo da je zdrav, da nema nikakvo falingo, blatfuza, sušico… Na osnovu toga mladići su se u najvećem broju slučajeva ženili nakon povratka iz vojske. Kandidati su morali napuniti 20  godina, ali je bilo i starijih, na primjer, hranitelja obitelji čiji je otac prije umro. Vojni rok je trajao obično dvije godine, a u mornarici i tri. Kako bi se oprostili od rodbine, kumova i susjeda, mladići su odlazili u njihove kuće na oproštaj, prilikom čega su darivani novcem da imaju za trošek, a pojedini su pripremali i oproštajne kućne zabave z mužikom. U vojsku su odlazili vlakom uz pratnju prijatelja, pa i mužikaša, a do odredišta vozili su se u teretnim vagonima. Sve svoje stvari nosili su v drevenom kuferu sivomaslinaste boje (30 x 32 x 60 cm), koje su izrađivali domaći stolari. Kufer se zaključavao bravicom ili lokotom. Bio je dosta nezgrapan za nošenje pa su ga mladići uprtili na rame. Tek nakon godine dana služenja dobili bi odobrenje za urlab (dopust), ali ga mnogi nisu koristili, pogotovo zbog prevelike udaljenosti (Srbija, Makedonija). Mnogima je to bila prva dulja odsutnost od vlastitog doma, kao i prvo putovanje vu svet.