Kovačko umijeće jedan je od najstarijih zanata, a isto tako i potkivački. Svaki je kovač bio veoma cijenjen u selu, a sam posao bio je vrlo težak. Za nj je bila potrebna snaga i spretnost. Do pojave željezne robe u trgovinama svi predmeti i alati kojima se čovjek služio bili su djelo kovača. Seoski kovači izrađivali su razne alate, naprave, okove za kola, obruče za bačve, zatim čavle, klinove, potkove, razne karike i štošta drugo. Za izradu svega toga kovač je upotrebljavao brojne alate, raznolike čekiće (sechamer, rundhamer, špichamer…), kliješta, probijače (duršlage), crtala (kirnere).

U svakoj je kovačnici bila peć s otvorenim ognjištem, te kovački kožnati mijeh (mej) pomoću kojeg se pritiskom na nožnu polugu potpirivala vatra. Vatra se ložila drvenim ugljenom i kocejnem, koji su davali jaki žar. Užareno se željezo oblikovalo čekićima na nakovnju (nakovalo) koji je bio učvršćen na velikom panju. Jedan je od težih kovačkih poslova bilo okivanje kola; od kotača pa do najmanjih drvenih dijelova, njih skoro dvadesetak.

Majstoru i dvojici njegovih pomoćnika (šegrti, kalfe) trebalo je oko mjesec dana za obavljanje toga posla. Nova kola nisu trajala vječno, pa ih je trebalo obnoviti svake treće godine, pogotovo osovine i kotače, jer se drvo posušilo pa je šinu trebao skratiti i ponovno navući na kotač. Grijanje šina (tridesetak odjednom) obavljalo se u velikim jamama u žaru od granja i suhe vinove loze.

Postoji jedna šaljiva, ali nimalo bezazlena zgoda, o jednom đurđevečkom kovaču koji nije volio da ga njegove mušterije ometaju pri radu. On ih se riješio na taj način da im je, kao nehotice, ispustio kakav alat na nožne prste, ili bi na zemljani pod razbacao užarene čavle. Ne bi to bilo toliko opasno da su ljudi nosili cipele, a kao što znamo, nekad su ljeti svi bili uglavnom bosi. Pripovjedač, koji se sjećao ove zgode, rekao je da su takve mušterije odmah znale o čemu se radi pa su bez ikakva negodovanja pobjegle iz kovačnice.