U današnjem suvremenom društvu smeće je jedan od najvećih problema naše civilizacije, za koje se troši ogroman novac da bi se stvorilo, a još veći da bi ga se zbrinulo i smanjilo na najmanju moguću mjeru. Budući da pišemo o prošlosti, postavlja se pitanje kako je to izgledalo pred nekoliko stotina godina na našem području, pa i manje. Naravno da je današnje vrijeme neusporedivo s prošlim, ali ćemo navesti kako su Podravci rješavali smeća. Doduše, količina i vrsta negdašnjeg smeća nisu iste kao i današnje. Svako smeće koje se stvorilo na jednom seoskom gospodarstvu bilo je zbrinuto. Većinu toga smeća preuzelo je gnojište i peć, jer je bilo razgradivo i završilo je kao gnoj na njivama, u vinogradima i u vrtovima. Tu je spadalo smeće od metenja kućnih prostorija, dvorišta i ulice. Pojedini gazde nisu dali bacati smeće od metenja ulice na gnoj, nego se ono bacilo u blato u grabu pred kućom ili na jednu hrpu. Kad ga se nakupilo onda se odvezlo na mekoto. Ostatci hrane, a bilo ih je malo, nisu se bacali jer su ih pojele svinje, stoka i perad. Pepeo se bacao na gnojište a kosti su se spalile u peći, ili bi je pojeli psi. Pojedini su pak rekli da se pepeo ne smije bacati na gnojište jer je po njihovom mišljenju bio štetan. Ugljevlje iz pepel bacalo se na na pot kodeka kola ido, a neki su bacali i lupijne od orejov. Ostatci odjeće i obuće spalili su se ispod kotlova i f kotlenkaj prilikom kolinja, primjerice. Dobro se sjećam jer sam i sam bacao stare iznošene cipele u vatru ispod kotla, i crnog dima koji je sukljao iz tulafke. Dakle, skoro da smeća nije ni bilo. Ako se i našla kakva ambalaža robe iz trgovina, ona je bila papirnata i drvena. Stoga se papir iskoristio za potpalu, a drvo za loženje. Staklene posude bile su rijetkost i predstavljale su vrijednu stvar, pa su se oprane boce čuvale. U kasnijim vremenima staklene boce u kojima se kupovalo, na primjer, ulje i pića, bile su povratne. Zapravo, prvi problemi nastali su pojavom suvremene ambalaže, staklene, metalne, a ponajviše plastične. Našlo se tu kojekakvih malih staklenih bočica koje nisu mogle naći primjenu u domaćinstvu, pa su bile suvišne. Metalna ambalaža manjim dijelom se iskoristila za čuvanje kakvih sitnih stvari, ali ostatak je već bio problem. Primjerice, sjećamo se da je tada na selu bio „hit“ cvijeće na prozorima i verandama, ali ne u zemljanim cvjetnjacima nego u metalnim piksama od INA-inog motornog ulja. Zemljani cvjetnjak je koštao. a prazna piksa od ulja dobro je poslužila, i ništa nije koštala. Neki su pak takve posude upotrebljavali za čuvanja čavala, naravno, rabljenih i poravnanih. Pikse od boje ili vegete, primjerice, djeca su koristila za pucanje karabitom za Božić. Tada još nije bilo divljih odlagališta smeća po polju i šumarcima kao danas, pa ljudi nisu ni pomišljali da bi se toga riješili odvozom na takva mjesta. Tog prvog smeća rješavali su se tako da su ga jednostavno zakopavali kod kuće na svojem gruntišču. U to su se mnogi mogli uvjeriti kad su kopali jarke za vodovod, plinovod i kanalizaciju, te temelje novih kuća. Tada se znalo otkopati ambalaže raznih proizvoda koji su nas podsjetili na prošla vremena. Daljnje zbivanje oko smeća više ne treba pojašnjavati jer nam je svima dobro poznato.