Naša narodna medicina poznaje mnoge ljekovite biljke, nažalost, veći se dio njih više ne upotrebljava ili ih je teško pronaći u prirodi. Pojedine kod nas više ni ne uspijevaju, pa su zaboravljene, kao i njihova primjena. No, među njima se nalaze i one koje su služile raznim seoskim gatarama. Jedna je od njih mala visika (Cerinthe minor L.), u narodu zvana šustna trava. Postoje naznake da su je nekad čak uzgajali u svojim vrtovima. Visika se ubraja u porodicu oštrolista, ima žute cvjetove a stabljika i listovi potpuno su joj glatki, nježni i krhki. Sivozelene su boje. Gatare su je, između ostalih, upotrebljavale za zaštitu čovjeka od štetnih mrak, odnosno zlih strahova, uroka i duhova. Ovdje je zapravo riječ  o bolestima: groznici, drhtavici, grčevima i halucinacijama, koje je neuk narod odavna smatrao posljedicom navedenih mrak. U tom slučaju nisu liječili simptome bolesti, nego su smatrali da se čovjek mora riješiti ti zlih strahova i uroka. U nekim su krajevima ljudima „zaraženima“ tim strahovima govorili da su ih vudrili šusti, pa odatle i ime travi. Upotrebljavala se zasebno kao i s nekim drugim travama. Za oteravajne mrake služila je suha trava. Uzelo se nekoliko stručaka, izmrvilo i bacilo na vatru. Nakon što se podignuo dim izgovarale su se „čarobne“ riječi u stihovima. Zadnji se stih izgovarao tri puta: Mrak odi v zrak!. Na svaki stih gatara je udarala dlanom o dlan. Istovremeno se bolesnik morao zakadeti z dimom. Međutim, vremenom su gatare izumrle, kao i njihova meštrija, a spomenuti je stih preživio najezdu medicine, liječnika i lijekova. Starije ga žene izgovaraju kada tko iz mračne prostorije uđe u sobu gdje leži novorođenče. Ostalo je vjerovanje da je pridošlica donijela mrako, pa je bilo nužno izgovoriti Mrak odi v zrak!.