Veliki dio naših šuma i goričkih kolijnaka zauzima bagrem (lat. Robinia pseudoacacia L.), poznat i kao agacija. Latinsko ime Robinia dobio je po Francuzu Ivanu Robinu, koji ga je prvi uvrstio u iskaz drveća. Đurđevčani ovu bjelogoričnu vrstu drveća nazivaju nerod, što je staro ime još iz 19. stoljeća. Bagrem potječe iz SAD-a a prenesen je u Europu 1601. godine. Najviše je zastupljen u privatnim šumama kontinentalne Hrvatske. Na našem se području počeo širiti na Đurđevečkim peskima u drugoj polovici 19. stoljeća gdje je poslužio za obuzdavanje pijeska koji je vjetrom zasipao nasade u državnom loznom rasadniku, te kao zaštita od hladnoće sa sjevera. Naši su seljaci teško prihvaćali novine, pa tako i bagrem, o kojem su znali reći: Kaj če nam te drač…!. Nisu ga odmah prihvatili, a nudila im se odlična prilika; Imovna je općina za pošumljavanje prodavala ral pijesaka za samo jednu kunu. Bagrem se kasnije ipak proširio po Peskima, a dospio je i u vinograde.

Šumari ga svrstavaju u invazivne vrste koje negativno utječu na biološku raznolikost i zdravlje ljudi, ili pak pričinjaju ekonomsku štetu. Međutim, naše je područje itekako od njega imalo koristi. Bagrem je dobar kao ogrjevno i medonosno drvo, a može poslužiti i za građu. Drvo je čvrsto i ne napada ga crv. Po svojoj elastičnosti i gipkosti vrlo je upotrebljivo za rukotvorine, pa su ga za sitne dijelove upotrebljavali stolari, draksari (drvotokari), kolari (špice na kotačima) i graditelji mlinova (palci na mlinskim kotačima).  Uvelike se upotrebljavao za izradu kolaca za vinovu lozu i za stupove za ogradu. Suho liko ispod kore služilo je pak za vezanje vinove loze. Uspijeva na svim tlima, ponajbolje na pješčanima, a ne podnosi vlažna tla. Ljudima je prihvatljiv jer ima brzi porast a nakon sječe ne mora se nanovo saditi jer raste iz panja i tjera izdanke iz korijenja. Može se razmnožavati i sjemenom.