Puhački orkestar Vatrogasnoga društva u Đurđevcu

fotografija iz zbirke Matije Vogrinčića

Još 1896. godine Rade Cerovski, đurđevečki kapelan, izjavio je na jednoj proslavi da vatrogasno društvo ozbiljno razmišlja o osnivanju vlastite glazbe. No, do osnutka puhačkoga orkestra došlo je tek 1922. godine, kada je većina članova crkvene glazbe prešla u vatrogasnu. Crkvena je pak glazba nastala iz tamburaške sekcije Kulturno prosvjetnoga društva Zrinjski. Za osnivanje puhačke glazbe zaslužan je Maks Sandbichler (rođ. 1889.), tada glavni strojar u Braunovu paromlinu u Đurđevcu, koji se inače bavio i glazbom. Prvi članovi glazbe  bili su: Valent Tomica, Ivan Švaco, Lovro Čižmešija, Ivan Cvetovec, Petar Peroković, Valent Tomerlin, Ivan Štefanov, Stjepan Dorčec, Ivan Turković, Petar Golubić, Dragutin Kucel, Stjepan Zver, Mijo Matosović i Valent Đuroci. Dio glazbala nabavljeno je novčanim prilozima mještana, a dio su kupili i poklonili tiskar Filip Lipšić, gostioničar Dragutin Fišer i obitelj Fantoni. Najveći prinos dao je Josip Harastija, trgovac kožom, a poklonio je i podosta notnog materijala. Na odborskoj sjednici društva od 27. lipnja 1923. godine zabilježeno je da je nadvojvoda Petar Mayer, odvjetnik i javni bilježnik, predložio da se nabave preostala glazbala, te da će on sam priložiti 850 dinara, dok se ostalih 1.500 dinara ima uzeti iz društvene blagajne. Te je godine glazba svirala kod svečane polnoćke u župnoj crkvi, kao i na novogodišnjoj zabavi koju je priredilo vatrogasno društvo. Budući da je 1925. godine Sandbichler otišao na službu u Kloštar, vođenje orkestra preuzeo je orguljaš Glad, koji je udario temelje notalnog sviranja, budući da su dotad glazbenici svirali uglavnom po sluhu. Tada su prišli i novi članovi svirači: Stjepan Barberić, Ivan Hajduković, Martin Kundačić, Bolto Peroković, Jakob Posavec i Mato Posavec.

snimio Marijan Slunjski

Od 1926. do 1928. godine orkestar je predvodio Petar Marić, vojni glazbenik. Za njegova doba orkestar je počeo davati prve park-koncerte, a osim toga uspio je kod općinskoga vijeća isposlovati 6.000 dinara godišnje za uzdržavanje, što je tada bila lijepa svota, no primali su je samo do 1929. godine. Profesor dr. Franjo Židovec preuzeo je glazbu od Marića i vodio je do kraja 1932. godine. Naredne godine Sandbichler se vratio u Đurđevac i ponovno preuzeo rad s vatrogasnim glazbenicima. Istovremeno je počeo i rad s mladima, pod vodstvom Vinko Mihaljević, te ih kasnije objedinio. U novije vrijeme valja spomenuti glazbenika Ignaca Česija (1914. – 1997.), koji je na čelu orkestra stajao od 1976. godine do umirovljenja, te obučio brojne đurđevečke svirače amatere, kao i svoga nasljednika i današnjeg voditelja Božidara Škurdiju.

Stari su Đurđevčani vatrogasce svirače zvali banda. Sam je naziv jednom zgodom za vrijeme Drugoga svjetskog rata umalo doveo do krvoprolića. To se dogodilo za vrijeme ustaške vlasti, kad je netko viknuo da ide banda. Naoružani vojnici pohitali su misleći da idu partizani, koje su tako nazivali. Srećom, nitko nije stradao.

 

Izvor: ŠKURDIJA Božidar. „Kratka povjesnica Puhačkog orkestra Dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Đurđevca“, Đurđevečki zbornik, Đurđevec, 1995.; Đurđevački vjesnik, 1954.; Naš list, 1923.

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!