Vojnenak, odnosno vojnenec, sastavni je dio đurđevečke ženske narodne nošnje ponajviše prve polovice 20. stoljeća, mada su ga starije žene nosile i kasnije, sve do svoje smrti. Doduše, on se ne smatra dijelom tradicijske narodne nošnje jer nije djelo ručne izrade od domaćeg materijala, nego je kupovni. Moglo ga se nabaviti u ondašnjim trgovinama širom Podravine, i u Mađarskoj. Stoga se može reći da je kao odjevni predmet bio prisutan i u nošnjama nekih drugih podravskih naselja, a i šire. Riječ je o velikome pletenom vunenom rubcu po rubovima ukrašenom s štrancli (resama). Nosio se preklopljen u obliku trokuta na leđima i preko glave. Širom stranom prekrivala se glava ili ramena, a uglovi su se preklopili na prsima. Držali su se rukom ili su se spojili zijericom (iglom sigurnosnicom). Isto tako, krajevi su se mogli omotati oko tijela i vezivati na leđima, ako je žena bila tanja u struku. Ova inačica ponajviše se odnosila na svakodnevni, odnosno radni vojnenak, a takvim je postao nakon dužeg nošenja. Bilo ga je različitih boja i vrsta; bijeli, ružičasti, zeleni, braonasti (smeđi), crni, putrejnak (boje domaćeg maslaca), jamičnak (tanji; s jamicama kao uzorkom) i ružičnak (s cvjetnim uzorkom u tkanju). Dakako da se nosio usklađen s bojama suknje, to jest, morao je biti pasent. Obično se nastojalo mladenki za v zamoš pripremiti vojnenake u svom bojama, a za one djevojke kojima roditelji to nisu mogli priuštiti, reklo se da ni vojnenaka neje imala za v zamoš, koliko je bila siromašna. Zimi se pak nosio bavel, isto takav rubac ali od prešane vune, obično u crnoj i zelenoj boji. Žene su ga nosile preko tušlina, a za jače zime i preko vojnenaka.