U pričama starih Podravaca vedi su zauzimali važno mjesto. Smatrali su ih visokim stvorovima nalik ljudima. Tijelo im je bilo pokriveno dlakom a nadaleko su se čuli kad su govorili ili pjevali. Obilježavala ih je velika snaga, pa su mogli čupati drveće s korijenjem i nositi velike terete. Navodno su mogli podići oluju svojim puhanjem. Živjeli su u plemenima duboko u šumama. Bilo je dobrih i zlih vedov. Ljude nisu ubijali, ali su ih zli vedi znali ponekad odvesti u svoje nastambe za sluge, pa su ih maltretirali i mučili, a nakon izvjesnog vremena pustili kući. Dobri vedi dolazili su ljudima i pomagali im u raznim poslovima. Tako je svaka kuća imala svoga veda koji je bio privržen i odan. Vjeruje se da su vedi umirali jer su ljudi znali pronaći u zemlji njihove kosti pa su nalazili cjevanice i do 80 cm dugačke. Jedan kazivač tvrdi da su se pokapali po dvojica u šuplje deblo. Tako su ljudi naišli na njihovo groblje na nekoj oranici dok su orali. Postoji priča o tome kako se neki domaćin zaželio trešanja pa je zamolio veda da mu privine visoke grane, jer je donje sve obrao. Ved mu je privinuo granu a ovaj je jeo. Međutim, napao ga je susjedov ved da je bedast što to radi. Zakvačio se s njime pa je nehotice pustio granu, a kako se domaćin za nju držao, grana se odvinula i bacila ga visoko u zrak i tako daleko među oblake da se više nikad nije vratio kući.

Kazivači: Stjepan Ružić (1875. – 1962.), Sveta Ana; Ivan Matejak (rođ. 1919.) i Petar Jendrašic (1890.), Ferdinandovac; Petar Trnski (1886. – 1966.), Novigrad; Mato Leščan (1940.) i Franjo Janči (1923.),  Đurđevec

Izvori: LOVRENČEVIĆ, Zvonko. Mitološke predaje Bilogore, Narodna umjetnost, vol. 7, 1970.; https://blagamisterije.com/diljem-suma-i-vrhova-bilogore-jednom-su-zivjeli-vedi-ta-rasa-divova-koja-je-pomagala-ljudima-nosila-dronjke-i-cupala-stabla/3378/