Načini uzbunjivanja pred osmanske upade


Budući da je đurđevečka utvrda bila na samom rubu hrvatske obrane pred Osmanlijama, može se reći da je vojna posada u utvrdi danonoćno morala biti na oprezu jer su osmanske i razbojničke čete često upadale na naše područje s ciljem osvajanja, pljačke i odvođenja ljudi u ropstvo. Zbog toga su držane stalne straže, ali se susjednim utvrdama i ljudima u zaleđu moralo nekako dojaviti da prijeti opasnost. Za to su služili topovi u utvrdama, a i svako veće mjesto posjedovalo je takav top. Kad je stigao glas da su Osmanlije krenule iz Virovitice, na primjer, oglasio bi se top u đurđevečkoj utvrdi. Njega bi čuli u utvrdi u Virju, pa bi i oni zapucali, tako da su pucnjevi za kratko vrijeme preko Novigrada stigli do utvrde u Koprivnici. Pored pucnjeva topom, seoski su stražari uzbunjivali i krijesom, odnosno lomačom. Stražar je na prikladnom položaju pored sebe pripremio suhe trave, korova, lišća, kukuruzovine i sličnoga gorivog materijala, pa ga je zapalio ako je prijetila opasnost. Od takve lomače danju se nadaleko vidio dim, a noću plamen. No, za to je trebalo podosta materijala, pa su stražari nakon toga palili drvene stupove omazane smolom, jer su davali veći plamen i duže su gorjeli. U istu svrhu mogla je poslužiti i truba, ali na kraću udaljenost.

MAĐER, Blaž, Časti i dobru zavičaja, pretisak, Zagreb, 1992.; PETRIĆ, Hrvoje. „Pregled povijesti molvarske Podravine, Župa i općina Molve. Izabrane teme, Molve, 1998.

 
comment 

KOMENTARI

Komentari

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!