Rijeka Drava je zbog svoje veličine i hirovitosti nerijetko u prošlosti oduzimala ljudske živote. Posebno je opasno bilo prelaženje rijeke, bilo preko zaleđene površine zimi ili brodovima (skelama) i čamcima tijekom toplog dijela godine. Dakako da su pojedinci rijeku svojevoljno odabrali kao mjesto završetka života.

Najčešća su utapanja u Dravi bila u zimskim mjesecima kada su ljudi prelazili zaleđenu rijeku – često sa stokom i zaprežnim kolima ili saonicama u čitavim kolonama – i u ljetnim mjesecima kada su u njoj tražili osvježenje. Ako led zimi nije bio dovoljno čvrst, događalo se da su ljudi s teglećim životinjama i natovarenim vozovima (jer su prevozili ljetinu s prekodravskih konaka) propadali u ledenu vodu.

Ljeti je Drava mamila osvježenjem vješte ili manje vješte, a hrabre kupače koji su se utopili. Bili su to uglavnom pojedinačni smrtni slučajevi, ali vrlo dramatični događaji jer se točno znalo tko je utopljenik i takve su nesreće bila svojevrsna upozorenja. Značajno, najviše takvih utapanja zabilježeno je na blagdan Uznesenja Marijina kada su očito proštenjari nakon konzumacije alkohola i praznički opušteni nesretno završavali u dravskoj vodi.

Najtragičniji su svakako događaji masovnog utapanja u rijeci Dravi. Jedna takva tragedija dogodila se upravo 15. kolovoza 1930. godine. Hodočasnici iz Repaša koji su se vraćali s proštenja u Molvama prelazili su čamcima Dravu, međutim, čamci su bili prekrcani ljudima i sudarili su se na rijeci. Putnici su popadali u vodu i većina ih se utopila – njih 26. Novinski izvjestitelj piše da su nesreći kumovali neoprez, nesmotrenost vozara i alkohol. U široj okolici nesreće pronađen je 21 utopljenik i pokopani su na groblju u Molvama.