Konoplja

8. travnja 2020. Nikola Cik Flora i fauna, Narodni običaji

Konoplja je vrlo vrijedna biljka koja se u današnje vrijeme pomalo vraća u svoj najbolje godine i sve više dobiva na važnosti, od industrije do medicine. Vjeruje se da potječe iz srednje Azije, a nastala je od divlje konoplje. Naši su je pretci ponajviše upotrebljavali za proizvodnju vlakana. Vlakna su veoma čvrsta i elastična pa su se koristila za izradu platna, užadi, vreća, ponjava i nekih drugih sličnih predmeta. Konoplja se sijala rano u proljeće na vlažno srednje plodno tlo, na povratke (uvratine) i prve redove uz među. Sijala se gusto kao pšenica, ali ne previše gusto, jer su onda stabljike previsoko narasle i kao takve izgubile na kakvoći, to jest, vlakna bi bila prežilava. Među konopljom nije rastao korov jer gustoća sklopa to nije dozvoljavala, pa se nije plijevilo. Dozrela je otprilike u srpnju, te se čupala s korijenjem jer se srpom nije mogla odsjeći. Onoliko stabljika koliko se moglo obuhvatiti rukom činilo je jedno ročico. Zatim se odsjeklo korijenje i cvjetne vrhove. Iščupane stabljike ostavile bi se polegnute na zemlji nekoliko dana da se posuše i da im otpadne što više lišća. Potom su se povezale u kuče (snopove) debljine natkoljenice. Svaki snop sadržavao je 10-40 ročic. Deset snopova predstavljalo je močilnico. S takvih snopova prvo su se na rilu (metalni češalj) skidale sjemenke, a zatim je slijedilo močenje u vodi tri tjedna do mjesec dana, da stabljike omekšaju. Konoplja se nekad močila u svim tekućim i stajaćim vodama, onima koje su bile najbliže naselju. Međutim, prilikom močenja konoplje dolazilo je do zagađivanja vode i velikog smrada. Stoga su nekadašnje vlasti naredbom kraljevske zemaljske vlade Odjela za unutarnje poslove od 10. srpnja 1883. zabranile močenje u vodama koje se koriste. Nakon toga su ljudi pod okućnicama kopali jame u koje bi se skupljala kišnica i podzemne vode, kako bi nesmetano i dalje mogli močiti konoplju. U tu svrhu često su znali poslužiti i bajeri (iskopne jame na gliništima). Zatim se konoplja vadila i prala, te vozila kući na sušenje. Dobro osušena konoplja slagala se v ročice i obrađivala na stope. Konopljino vlakno dobiva se od lika koje se nalazi između kore i drvenaste srčike. Stopa je služila je za trganje suhih dijelova stabljike, nakon čega su se dobila gruba vlakna i drvenasti otpad zvan pozderje. Takva konoplja išla je na daljnju doradu na trlico kroz koju su se ročice provlačile. Na taj su se način vlakna čistila od ostalih krutih, drvenastih i suvišnih dijelova koje je „nož“ trlice mrvio između dvije daske. Na kraju je dobiveno čisto vlakno bilo spremno za predenje i tkanje.