U Podravini je oduvijek bio prisutan rast (hrast) lužnjak (Qercus robur L.), listopadno drvo iz porodice bukva. Hrasta što raste na osamljenim mjestima u polju i uz putove zovemo živičnak. Prosječne je visine 40-50 m i promjera debla do 3 m. Drvo mu je srednje teško, tvrdo i čvrsto, vrlo elastično i trajno. Hrastu pogoduje teren sklon čestim poplavama i u kojem ima gline pomiješane crnicom i laporom, koja polako u se prima vlagu i dugo je drži. Njegova je primjena oduvijek široka. Hrastovo drvo bilo je osnovno drvo za gradnju kuća i gospodarskih objekata, a žir glavna ishrana svinjama na šumskoj paši. Za ogrjev pogodnije je mlađe drvo. Starije drvo ne daje prejaku vatru, a žar mu brzo trne. Drvo se dobro cijepa, kala i obrađuje, te je postojano na suhome i na mokrome. Osim toga, služilo je izradu čamaca, skela, mlinova, mostova, bačvi, pokućstva, za izradu kola i za pilote (šipove) kojima su se utvrđivali temelji za građevine i za putove. Kora, drvo, plodovi i šiške sadrže poveći količinu tanina, pa su se upotrebljavali za štavljenje kože, za ispiranje i za zaustavljanje krvarenja kod proljeva. Nekadašnje hrastove šume u Podravini zauzimale su puno više površine nego danas. Šume su se prostirale od Peskov pa sve do rijeke Drave. Nadaleko su poznati repaški hrastici u Prekodravlju. Najstarijim primjercima hrasta smatraju se četiri stabla hrasta u malom parku koji okružuje zgradu šumarije Repaš. Starost im se procjenjuje na oko 380 godina pa su od 1998. godine zaštićena temeljem Zakona o zaštiti prirode u kategoriji Spomenika prirode, uz još tri stabla hrasta. Visina stabala kreće se u rasponu od 24-28 metara. Prsni opseg im iznosi oko 4,5 metra. Prema podatcima, vojna je krajiška vlast poslala je na gospodarsku izložbu u Beču 1866. godine jedan kotur izrezan iz debla podravskog hrasta lužnjaka promjera 185 cm starog oko 300 godina a s đurđevečkog područja kotur promjeru 164 cm star oko 270 godina.