Obvezni otkup / „metenje tavana“ nakon 1945. godine

Pod obveznim otkupom podrazumijevala se zakonski propisana obvezna isporuka određenih količina poljoprivrednih proizvoda (žito, meso, mast, mlijeko i mliječni proizvodi, vuna, industrijsko bilje…) državi pod administrativno određenim cijenama, a u uvjetima nepostojanja slobodnog tržišta, što ga je provodila komunistička vlast nakon 1945. godine. Među narodom je on nazvan zmetajne tavana. Administrativno utvrđene cijene bile su niže od stvarnih, odnosno onih koje bi se mogle postići da je postojalo slobodno tržište. Otkup se kao cjelovit sustav zadržao sve do 1952. godine, kada je prestao otkup posljednjeg proizvoda, a to je bila pšenica. Godina 1945. i 1946. domaćinstva su morala predati viškove koji su ostali nakon podmirivanja potreba po članu obitelji (250 kg žita, 300 kg kukuruza) i za sjeme (do 20 kg žita i 30 kg kukuruza po hektaru). Godine 1947. uveden je trajniji otkupni sustav, čiji je temelj bilo progresivno opterećenje, odnosno „razrezivanje“, a to je značio otkup onih količina koje je vlast određivala prema svome nahođenju, to jest prema „zaslugama“. Činjenica je da su to bile gospodarske mjere potrebne ratom razrušenoj državi dok ne stane na noge, ali su prevladavale političke mjere, a sam otkup često se provodio nasilno. Cilj takve politike bio je da se unište „kulački elementi te klasni i državni neprijatelji“, to jest, obitelji bivših ustaša i domobrana, imućniji seljaci, antikomunisti i drugi.  Neizvršenje otkupnih obveza bilo je oštro kažnjavano zatvorom do 5 godina i konfiskacijom imovine. Siromašno seljaštvo na to je odgovaralo aktivnim i pasivnim otporom spram vlasti. Zbog toga je 1949. godine u Virju zapaljeno 85 kubičnih metra sijena tamošnje Seljačke radne zadruge. Stoga su vlasti otkup provodile s oružjem a, primjerice, vršidba žita nije se smjela obaviti bez dozvole vlasti, pa su otkupljivači čekali kod same vršidbe i odmah oduzimali žito. Mnogi su seljaci da bi podmirili određene količine proizvoda, iste kupovali, ako su imali novca, ili se dovodili na prosjački štap ili u zatvor. Godine 1949. do određenog roka otkupnu količinu ispunila su samo tri kotara u Hrvatskoj, među kojima se nalazio kotar Đurđevec. O otkupu svjedoči dr. Radovan Kranjčev (1934.) iz Đurđevca: „…trebalo je dati jednu kravu (1946.), svinju od 88 kg (1949.), 66 kg slanine (1948.), oko 400 kg krumpira, 52 kg graha, 10 kg masti (1947.)…“. Njegova je obitelj sa svojih 14 jutara zemlje ovim obvezama došla na rub gladi. Njegov otac prof. Ivan Kranjčev početkom 1948. godine je zbog neispunjavanja obveze i verbalnog otpora kažnjen sa godinom dana zatvora uz prisilni rad, a nakon povratka kući odmah je izbačen s mjesta školskog ravnatelja u Đurđevcu i poslan na službu u Vukovar. Vratio se obitelji u Đurđevcu tek početkom školske godine 1953/4.

Izvori: SPEHNJAK, Katarina. „Seljački otpor politici obveznog otkupa u Hrvatskoj 1949. godine“, Časopis za suvremenu povijest, god. 27, br. 2, Zagreb, 1995.; KRANJČEV, Radovan. „Odsjaji djetinjstva II.“, Podravski zbornik 2008., Koprivnica, 2008.

Fotografija: PODRAVEC, Dražen. 140 godina školskih vrtova u Virju, Virje, 2005.

Možda će Vam se svidjeti...

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!