O Bilogori nije tako često pisano sa znanstvenog stajališta pa je u široj javnosti gotovo nepoznata činjenica da se ovo nisko brežuljkasto humlje u prošlosti nazivalo Međurečka gora. Naime, takav toponim nalazimo na kartografskim prikazima iz druge polovine XVII. stoljeća. S druge strane, Bilogora je vrlo često bila inspiracija ljudima različitih struka i interesa, odnosno mnogima koji su svojim životom vezani za nju ili su se trudili bolje ju upoznati. Možda je najviše interesa pobuđivala specifična bilogorska vinogradarska arhitektura o čemu svjedoči nemali broj tekstova o klijetima.

Bilogora je „planina“ Podravaca jer oni osjećaju tajnovitost, strahopoštovanje i uzbuđenje kada polaze u šume na njenim obroncima. Ona za žitelje ovoga dijela Podravine ima višestruko značenje: na njenim su obroncima smještena tzv. bilogorska sela, ondje su vinogradi Đurđevčana, Virovaca, Molvaraca, Kloštrana, Sesvečana i drugih, ondje su njihove šume, točnije kolinjaki itd. U smislu iskorištavanja kao vinogradarskog područja i izgrađenosti vinogradarskih objekata – klijeti – Bilogora je „najnaseljenija“ hrvatska planina (minimalno 10.000 objekata na čitavoj Bilogori). Bilogorske šume ne obiluju u graditeljstvu omiljenim hrastom pa se kolinjaki uglavnom iskorištavaju kao izvor ogrjevnog drveta, a nude i druge šumske resurse (lišće, voće, divljač, hlad i drugo). Danas ondje ima mnogo bagrema koji je uvezena vrsta u našim krajevima. Na površini Bilogore nema kamena, no ima drugih vrsta građevinskog materijala: žuti i bijeli pijesak, šljunak, glina, ilovača i mnogo ugljena. Bogata je vodom, naftom i plinom. Današnje ime Bilogore odgovara njezinu obliku (bilo), ali je ono vjerojatno nastalo od ikavskog oblika pridjeva bijel (bijela gora, slično kao i Bjelovar).