Nemoguće je znati tko je u Đurđevcu prvi i kada nabavio biciklina. Vjerojatno ga je kupio netko od đurđevečke gospode. Jedan pisani izvor govori o 1899. godini kad su đurđevečki koturaši sudjelovali na biciklističkoj utrci u Koprivnici. Seljački puk služio se kolima, a ponajviše se kretao pješice. U prošlome stoljeću biciklin je bio skup i malotko si ga je mogao priuštiti. No, bio je kvalitetno izrađen pa se uz manje popravke njime moglo voziti godinama. Ako se i rashodovao, uvijek je pokoji dio poslužio u kakvu svrhu, jer Podravac ništa nije bacao na otpad. Hrvatski naziv za bicikla je kotur, a više nas na to ime podsjećaju nekadašnji koturaši i njihovi koturaški klubovi. Domaći su ga ljudi nazivali kotač. Dijelovi biciklina su: štel (okvir), guvernal (upravljač), brenze (prednja i stražnja), zvonec, pakecic (nosač prtljage i pomoćno sjedalo), sic (sjedalo), štoplampa („mačje oči“), velika i mala šajba (prednji i stražnji lančanik), pedale, osovina, blatobrani… Dijelovi kotača su obroč / rajf / felga (obod, vijenac), špice (žbice), sredinka (glavčina), šlauf (guma zračnica) i mantlin (vanjska guma). Stari bicikli posjedovali su i kožnatu torbicu s priborom i alatom, obješenu na stražnjoj strani sica na ženskom biciklu i na štange (vodoravnoj cijevi okvira) na muškom biciklu. U torbici se nalazio kluč za šarafiti i pribor za krpanje gume, odnosno dok se je biciklin predrl: šmirglin (brusni papir), krpice (izrezani komadići stare zračnice) i gumilezung (ljepilo). Ako se je raščenol mantlin, onda se vanjska guma zajedno s felgom čvrsto prevezala špagom da na šlaufu ne „skoči bubreg“. Tako su Podravci smišljali svakakve izume samo da ne moraju kupiti novi dio i itati se f trošek. Prvi bicikli posjedovali su samo stražnju kočnicu, a kočilo se okretanjem pedala u suprotnom smjeru. To je takozvani torpedo, a kasniji koji je imao brenze na sajlo, zvali su ga rener. Poslije je dodana prednja mehanička brenza koja nije bila bog zna što djelotvorna, više je služila za reklamo. Njome se slabašno brenzalo jer se u suprotnom pod naglo prčil rast preko guvernala. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća opremu ženskog bicikla činila je i mrežica od gumilastike koja se postavila s obje strane blatobrana da duža suknja ne upadne med špice. Nekada su bicikli posjedovali i registarske pločice. Dječjih bicikala nekad nije bilo, pa se učilo voziti na velikom stojeći na pedalama, a da se do sica neje ni moglo doseči z ritijom. Dečkima je veći problem bio voziti muški bicikl, jer je smetala štanga. Spretnijima to nimalo nije predstavljalo problem jer su vozili fšrek pod štango. S druge strane, štanga je momcima nekad predstavljala ono što je današnjima predstavlja BMW i Audi.

Fotografije iz zbirke Matije Vogrinčića