Pepelarenje je jedno od rijetkih starih zanimanja koje kod većine nas stvara nedoumicu, a Podravcima je bilo malo poznato čak i u ono vrijeme dok je bilo ovdje prisutno. Riječ o pridobivanju pepeljike ili potaše (od njem. Pottasche: Pott – lonac i Asche – pepeo), odnosno kalijevog karbonata ili kaljeve soli ugljične kiseline. Pepeljika je jedna od prvih čistih kemikalija dobivenih iz prirode. Upotrebljavala se u proizvodnji stakla i sapuna, a danas ima širu primjenu.

Kao što samo ime govori, pepeljika se dobiva iz bukovog pepela i to od prnada, natrulog drva koje se kod cijepanja ne da kalati, već se lomi na komade. Suho drvo i drvo drugih vrsta davali su puno manje pepela. Ohlađeni pepeo nanio se na suho, poškropio vodom i nagazio. Tada se pristupalo luženju pepela u bukovim kacama koje su se napunile pepelom i zalile hladnom vodom. Na dnu kace kroz pipu se cijedila lužina kojom se pune kotlovi. Potom slijedi luženje na vatri. Lužina se miješala i stalno dodavala nova hladna sve dok se tekućina nije zgusnula. Tad se prestalo s loženjem i dodavanjem hladne lužine, a nastavilo se miješati dok se potpuno ne zgusne. To je trajalo i po nekoliko dana. Masa se potom stavljala na hlađenje u burad. Nakon toga pekla se (kalcinirala) u posebnim pećima sve dok ne pobijeli, otprilike za 4-5 sati. Zatim se izvadila u korita i ohladila. Bio je to težak posao; radnici su prikupljali drvo, palili ga i donosili pepeo, a pepelar je lužio i pekao. Cijeli postupak odvijao se u šumi ili na krčevinama. Takvo mjesto zvalo se pepelana (peplara).

Prvi pepelari (lat. Cinearum exutor) spominju se 1823. godine u matičnoj knjizi mrtvih kapelanije Brod; Josip Šinkovec iz Ravne Gore i Đuro Pavlićek iz Ribića. Godine 1850. zabilježeni su neki Židovi iz Nagykanisze koji su u šumi Repaš posjedovali devet kotlova za proizvodnju pepeljike. O pepelarenju je Đurđevčan Tomo Jalžabetić zapisao 1898. godine: Dok se ide od Grabrove grede naspram Matičkovomu konaku i Krajnice dojde se do Pepelane. To je breg kak plast. Tu so negda nekakvi ludi, ne znam, Kranci, kali so bili, z brestovoga kladja nekakvo maščo žgali. Takvi je mest bilo više po šume. Starci so nam pripovedali da se je ta mašča v zime rastalila a v letu se je stisnola. Mi mladi to nesmo veruvali, ali so starci rekli da je to istina.