Beton je, kao građevni materijal, bio posve nepoznat starim Podravcima. U đurđevečkom kraju pojavio se krajem 19. stoljeća, doduše, ne za izradu temelja, nego za gradnju mostova i izradu crijepa. Ne bi nikad znali kada se prvi put pojavio da o njem u svome rukopisu o narodnim običajima nije pisao seljak Tomo Jalžabetić iz Đurđevca. U ono doba bilo je to čudo koje seljaci nisu mogli nikako pojmiti. Jalžabetićev rukopis spisan je 1898. i 1899. godine. Tada je pisao o gradnji svetojanskoga mosta.

O kojem je mostu riječ nije nam poznato, ali se zasigurno nalazio na Svetojanskom potoku, najvjerojatnije u selu. Evo što je pribilježio: Pred nekuliko let so gospoda (misli na kotarsku vlast, op. a.) počela delati moste z nekakvoga cimenta. To je nekakva prašina koja se zmeša s prođom i peskom i to je onda kak z jenoga kamena. Takvi so mosti skupi. Samo je svetojanski most z betona napravlen“. Zanimljivo je njegovo tumačenje izrade betonskog crijepa: „Jena je iža pred dve lete (1896., op. a.) pokrita z nekakvem čerepom z gipsa, š česa li je. Napravil ga je zidar z nekakve prašine, a ne ga nikak obžigal.