Od kraja XV. stoljeća hrvatske su zemlje bile izložene osmanskim napadima, točnije upadima akindžija kojima je bio cilj popaliti i razoriti naselja te zarobiti ljude u područjima koja su se našla na ruti osmanskih osvajačkih pohoda. Možemo pretpostaviti da su napadači pri prvi takvim upadima u Podravinu postigli efekt šoka među stanovništvom, a kasnije se razvio fenomen straha s obzirom da su Podravci već mogli biti informirani o posljedicama osmanskih napada. U XVI. i XVII. stoljeću došlo je do depopulacije pri čemu razlikujemo tri osnovna uzroka: pogibija ljudi, zarobljavanje i bijeg u sigurne krajeve. Ne možemo pouzdano utvrditi koliki su bili razmjeri ovih pojava, no strah je svakako odigrao važnu ulogu pokretanju stanovništva.

Osim u ponekim utvrdama i utvrđenim crkvama ljude je diljem Podravine sredinom XVI. stoljeća bilo moguće pronaći u dravskim močvarama i dubokim šumama. S jedne strane, takav okoliš pružao im je privremeno utočište i mogućnost sakrivanja pred napadačima, a s druge strane, tu su nalazili dovoljno hrane za preživljavanje. Zbog toga neki stručnjaci smatraju da su žitelji Podravine u doba osmanskih napada tražeći utočišta u šumama i skrovitim mjestima kakva su pružali dravski rukavci i mrtvice, a nastojeći ipak proizvoditi hranu za sebe i svoju stoku, utjecali na stvaranje onoga što će se kasnije nazvati konakima.

Neki stručnjaci smatraju da je dio žitelja Podravine u to doba utočište pronašao na bilogorskim obroncima, odnosno u dubokim šumama, gudurama i vinogradima. Naime, takva su mjesta osmanskim napadačima bila nepoznata i nepristupačna jer bi se vojnici pješaci ondje teško snalazili, a konjanici se ne bi usudili natjerati konje u nesigurne klance i u vinogradarsko kolje. Kako bilo, čini se da je dio autohtonog stanovništva uspio preživjeti osmanske napade u XV., XVI. i XVII. stoljeću, a veći dio stanovništva je ipak pobjegao iz Podravine.