Za vrijeme Kraljevstva SHS i Kraljevine Jugoslavije u razdoblju od kraja 1918. do 1941. godine vladao je autoritarni i represivni režim u kojem su sve oporbene stranke i svako isticanje hrvatskih simbola smatrani protudržavnim djelovanjem, pogotovo nakon uvođenja šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra 1929. godine. Osim stranaka i njezinih članova i simpatizera praćen je i rad svih društava i organizacija ne bi li se u njihovom radu pronašao bilo kakav prizvuk protudržavnog djelovanja. U tome im je pomagala vojska, panduri, pripadnici režimskih stranaka i civilnih i poluvojnih organizacija (ORJUNA, SRNAO, četničke organizacije…). U tom su razdoblju mnogi Hrvati bili pod prismotrom, kažnjavani globama i zatvorom, bili premlaćivani, a nekoliko stotina njih je ubijeno. Podravci su, kao što znamo, masovno bili uz Stjepana Radića, odnosno Vladka Mačeka i njihovu seljačku stranku. Samo je mali broj njih bio privržen režimu i jugoslavenstvu, uglavnom ljudi iz vlasti ovisni o državnoj plaći, Srbi, te zanemariv broj domaćih ljudi. Dosadašnje spoznaje govore o nekoliko Đurđevčana koji su bili kažnjavani i zatvarani, a to su Radićevci i pravaši. Tako je Valent Hodalić (1867. – 1944.), haesesovac i narodni zastupnik, pred općinske izbore 1933. godine osuđen na 30 dana zatvora zbog navodnog raspačavanja ilegalnog tiska, haesesovac Petar Frančina (1899. – 1943.) je zbog isticanja hrvatske trobojnice prigodom obljetnica pogibije Stjepana Radića također bio zatvoren, a Marko Matkov (1894. – 1996.) kažnjavan je 1930. zbog raspačavanja ilegalnog tiska i zatvaran zbog uvrede javne straže. Pod najvećom prismotrom bio je Vladimir Sabolić (1900. – 1948.), odvjetnik i sudac. U više je navrata zatvaran zbog protusrpske politike, demonstriranja i isticanja hrvatske zastave. Na primjer, zbog organiziranja komemoracije hrvatskim velikanima u Đurđevcu, kao i prigodnog govora, osuđen je na 10 dana zatvora i 500 dinara globe. U Đurđevcu je pak Martin Živko, pripadnik projugoslavenske stranke pomagao žandarima u batinanju naprednijih haesesovaca i pravaša. Nakon atentata na kralja 1934. godine, kažnjeni su Slavko Plantosar, općinski bilježnik u Šemovcima, i Vjekoslava Kirin, umirovljena učiteljica u Ferdinandovcu, zbog pjevanja u selu, odnosno izjave da je „kralj sjeo na krvavo prijestolje“. Vlast je zbog izvanrednih okolnosti žandarmeriji dala na raspolaganje i lugare, ali su to lugari Martin Vranić i Mijo Pavin iz Đurđevca odbili. Odmah su uhićeni, razoružani, kažnjeni zatvorom i otpušteni iz službe. Režim nije imao obzira ni prema običnom puku ni svećenstvu. U Kloštru Podravskome na blagdan sv. Florijana 4. svibnja 1930. godine prije mise održana je svečana procesija na kojoj je petnaest djevojaka nosilo hrvatske trobojnice. Zbog toga su zajedno sa župnikom Mijom Jurićem prijavljene državnom tužioništvu u Bjelovaru radi zakonskog postupka. Ne zna se jesu li bili kažnjeni, vjerojatno jesu, ali je poznato da je župnik Jurić kao izraziti hrvatski rodoljub zbog sličnih postupaka bio kažnjavan globom i zatvorom. Vjerojatno se to odnosi na sudski postupak u kojem je optužen da je na satu vjeronauka navodno rekao kako se djeca ne trebaju moliti kralju. Protiv pitomačkog kapelana Ivana Žinića pokrenut je sudski postupak jer je 14. kolovoza 1934. za vrijeme posjeta nadbiskupa Stepinca djeci podijelio 50 papinskih zastavica, a pored crkve dao podići veliku papinsku zastavu. Godine 1934. zbog raznih istupa i uvreda kralja optuženi su: Josip Jozek, Tomo Dečina i Ivan Švaco iz Đurđevca, Stjepan Sitek, Tomo Fičko i Antun Posavec iz Podravskih Sesveta, Đuro Grbačić iz Grabrovnice, Marko Jendrašić iz Šemovaca, Đuro Šimek iz Kalinovca, Antun Jelić i z Vel. Črešnjevice, Ignac Đeri iz Budrovca i Đuro Grčić iz Drenovice. Zbog „separatističke propagande“ kažnjavan je i Franjo Novaković iz Molva i župnik Antun Bubanić iz Kozarevca. Nažalost, bilo je  i mrtvih. Pred Uskrs 1936. godine  srpski je graničar nakon banalne prepirke ubio Martina Crnjakovića iz Ferdinandovca, a osim njega 1932. ubijen je i njegov sumještanin Ivan Domitrović zbog ilegalnog prebacivanja političkih emigranata u Mađarsku. Nakon toga, osuđeni su i pojedini govornici na Crnjakovićevu sprovodu, primjerice, odvjetnik Andrija Peršić na 30 dana zatvora zbog protudržavnoga govora. Naposljetku, ubijen je i jedan Podravac svećenik. Virovec Janko (Ivanko) Vlašićek (1879. – 1935.), župnik u Požeškom Brestovcu te pisac i leksikograf, stradao je zbog svoga političkog djelovanja, ali i javnoga protivljenja kraljevskoj srpskoj vlasti. Prvo je pet tjedana bio u zatvoru, da bi ga 13. lipnja 1935. godine mučki ubili četnici.

ČAPO, Hrvoje. Kraljevina čuvara. Represivni aparat monarhističke Jugoslavije na području hrvatskih zemalja (1918. – 1941.), Zagreb, 2015., 142; ŠADEK, Vladimir. Političke stranke u Podravini 1918. – 1941., Koprivnica, 2009., 139, 151-152; ŠADEK, Vladimir. Molvarska Podravina i druge teme: izbor studija i radova, Molve, 2008., 152, 156, 159, 160, 200, 202