Djelovanje političara i stranaka u Podravini, pa tako i u Đurđevcu nakon razvojačenja 1871. pa do početka 20. stoljeća, svodio se uglavnom na aktivnosti uoči izbora u Hrvatski sabor i općinska vijeća. Većina kandidata za Sabor dolazila je iz drugih sredina. Velik broj stanovništva bio je apolitičan i nije imala pravo glasa. Ovo razdoblje valja svesti u godine vladavine bana Dragutina Khuen-Hedervaryija (1883. – 1903.) kada se u Đurđevcu očituju aktivnosti pripadnika mađaronske Narodne stranke i opozicijskih pravaša. Tada je u Đurđevcu vodeća bila Narodna stranka na čelu s odvjetnikom i javnim bilježnikom Andrijom Peršićem, a podržavali su je mjesni državni službenici i veleposjednici. Pravaški predstavnik bio je šumar, a kasnije veleposjednik i civilni mjernik Martin Starčević, uz podršku seljaštva. Kako je vrijeme odmicalo tako je narod bio sve ogorčeniji vladavinom narodnjaka, pa se priklonio pravaškoj opciji. Raskolom pravaša na državnoj razini 1895. godine na frankovce i domovinaše, Starčević je stao je uz brata i narodnog zastupnika Milu, odnosno Čistu stranku, to jest frankovce ili čiste. Nakon raskola na đurđevečku političku scenu stupio je seljak Tomo Jalžabetić koji je ostao vjeran izvornim pravašima domovinašima, premda je Starčevića smatrao svojim političkim učiteljem. No Jalžabetić je za sobom povukao velik broj seljaka, naročito mladih gospodara, i zahvaljujući svojoj sposobnosti vrlo je brzo postao vodeći političar u Đurđevcu. Starčeviću i narodnjacima predstavljao je nerješiv problem. Politička borba između oba tabora toliko je bila žestoka da su svoje sukobe rješavali na sudovima a Jažabetića i njegove pristalice čak su i zatvarali. Jalžabetić je nakon toga pobijedio osvajanjem većine u općinskom vijeću, te postao županijskim zastupnikom. Na kraju je svoje pristalice usmjerio k seljačkoj politici braće Radić i osnivanju njihove Hrvatske pučke seljačke stranke 1904. godine, u čemu je odigrao veliku ulogu.