Politička i stranačka opredijeljenost Podravca uvelike je odrazila na stanje tijekom Drugoga svjetskog rata na đurđevečkom području. S jedne je strane bila legalna ustaška vlast s mjesnim pravašima a s druge ilegalni partizanski komunistički pokret. Podravci su oduvijek bili najveći pristaše HSS-a, pa je većina njih početkom rata djelovala u duhu tadašnje Mačekove politike “ni s jednima ni s drugima“. Stoga su seljaci sa svojim haesesovskim vodstvom postali „ratni plijen“ potonjih snaga koje su se svim silama borile da ih pridobiju k sebi. Tadašnji veliki župan Vladimir Sabolić, prijeratni vođa HSS-a u Đurđevcu, a potom pripadnik ustaškog pokreta, nastojao je svojim prijašnjim ugledom kod haesesovaca pridobiti ih na ustašku stranu. U takvim okolnostima određeni vođe, pripadnici i simpatizeri HSS-a pristupili su naoružanim grupama Bele garde koje se 1943. godine osnivaju duž Podravine s ciljem obrane svojih domova pred partizanima. Ujedno su obilazili sela da pridobiju čim više ljudi. Uglavnom, Bela garda bila je specifična neregularna vojna postrojba koja je djelovala na području Prekodravlja (Gola, Ždala, Bukevlje), Kalinovca, Molva i Novoga Virja, ali i nenaoružanih grupa u nekim drugim mjestima.

Grupe su većinom bile sastavljene od članova Hrvatske seljačke stranke i pripadnika Mačekove Narodne straže. Međusobno nisu bile značajnije povezane, pojedine su se drugačije nazivale (npr. Milicija), a neke više ili manje imale sklonosti prema ustašama. Pojedini su pak narodu govorili da su za Mačeka a tijesno su surađivali s ustašama, što je samo zbunjivalo narod. U grupama je vladala nedisciplina, neposluh i dezerterstvo. Najznačajniju grupu Bele garde činila je oružana jedinica od 25-60 ljudi na čelu s ustaškim tabornikom Pavlom Čekadom (rođ. 1910.), mesarom iz Ždale, koja se zadržavala u Prekodravlju. Čekadina je postrojba držala straže uz Dravu i sudjelovala u borbama s partizanima kada su ovi zauzeli ovo područje 1944. godine. Ujedno je vršila pljačkaške prepade i hajke na komuniste i njihove simpatizere po okolnim selima. Neki su ubijeni a neki predani ustaškim vlastima. Prema komunističkim izvorima, Čekada je sudjelovao u uhićenjima Židova i njihovom sprovođenju u sabirni logor Danica u Koprivnici 1941., a sljedeće godine nalazio se u Jasenovcu (!?). Nakon rata skrivao se u Mađarskoj, koja ga je 25. srpnja 1957. godine izručila jugoslavenskim vlastima. Prema Oblasnoj komisiji za utvrđivanje ratnog zločina u Bjelovaru proglašen je ratnim zločincem, te je kao takav na Okružnom sudu u Varaždinu osuđen na smrt strijeljanjem. Kazna je izvršena 29. ožujka 1960. godine u Varaždinu. Neupitno je da je Čekada odgovoran za smrt određenih komunista, ali stoji i činjenica da su mu pojedini zločini pripisani a neki i dijelom preuveličani.

Izvori: ŠADEK, Vladimir. Podravina u Drugom svjetskom ratu i poraću (1941. – 1948.), Koprivnica, 2017., 191-193, 242-252; Partizanski dani. Zapisi, dokumenta i sjećanja iz narodnooslobodilačkee borbe s područja Đurđevca i okolice, pripremili: Ante Dobrila, Ivo Piškorec, Mato Kudumija, Đurđevac, 1964., 82-85, Glas Podravine, god. XI, br. 2, 17. I. 1958. i god. XII, br. 13, 2. IV. 1960.