Nekad je svaki muškarac znao kositi, i tome se učio od malih nogu. Košnja nije bila privilegija samo muškaraca. I žene su znale kositi, ali one nisu kosile livade i žito, već samo ponešto trave na vrtu potrebne za ishranu svinja i peradi, i to onda kada muških nije bilo kod kuće. Trava za sijeno kosila se dvaput godišnje, a za boljih godina i tri puta. Prvu košnju nazivali su stara trava, drugu otava, a treću otavič.

Prva košnja obavljala se u cvatnji, prije nego se trava osjemeni. Ako se zbog kakvih razloga zakasnilo s košnjom, takvu su travu zvali starenik, i teže se kosila jer je izgubila na sočnosti. Muškarci su u košnju livada odlazili ujutro još za mraka, više pješice nego kolima, samo da konje nemaju na brizi. Tada je bila rosa koja je olakšavala košnju. Košnja trave bila je jedan od težih poslova, pa je gazda imao ispomoć susjeda ili kumova. Kosa je morala biti dobro poklepana i nabrušena za košnju. Kosu je brusio kamenim brusom namočenim u vodi vu voderu obješenom o pojasu. Kao voder najčešće je poslužio šuplji kravlji rog. Kosci su kosili jedan iza drugoga slažući brazde jednu do druge, tako da je bilo lakše vilama okretati travu prilikom sušenja. Gazda je u košnju nosio ceker ili korpo z ručkom, odnosno doručkom (suha slanina, luk…), putro z vodom, a  obavezno i stekelce (staklenka rakije). Ručno košenje livada pomalo se počelo napuštani u poratno vrijeme, kada se naveliko počelo s dobavljanjem rabljenih zaprežnih kosilica iz Njemačke i Austrije. Uvođenjem traktora nestali su i konji i kosilice. Potonje su doslovce završile kao mastan plijen nakupaca željezom, tako da ih se danas rijetko gdje može naći.