Jeste li se ikad pitali na koji su način ljudi u prošlosti čuvali svježinu mesa i drugih namirnica tijekom ljetnih vrućina? Odgovor su zaboravljeni jednostavni objekti koji se nazivaju ledvenice. Već sam naziv sugerira što je bilo specifično za ovakve staromodne zamrzivače. Ledvenice su bile velike kružne jame iskopane u zemlji natkrivene slamnatim krovom. U takve su se rupe tijekom zime navozili komadi leda koji su razbijeni u različitim lokvama i dravskim mrtvicama. Pošto su ledvenice imale samo jedna mala vrata i debeo krov pa su bile čvrsto zatvorene i dobro prekrivene, led se u dubini zemlje nije rastopio niti tijekom ljetnih mjeseci. Etnograf Josip Turković bilježi da su ledvenice mogle biti duboke dva do tri metra i da je u njih stalo čak četrdesetak vozova leda. Ledvenice su tijekom ljeta prvenstveno koristili mesari i medičari koji su u njima čuvali svježe meso i gverc. Slikar Petar Petrović svjedoči da su takvu namjenu imale ledvenice koje su se nalazile na Gornim vrtima u Đurđevcu i on ih je ovjekovječio na svojim slikama. Ako je u kojoj ledvenici bilo mjesta, onda je njezin vlasnik uz određenu naknadu uzimao tuđe namirnice na čuvanje. Međutim, znamo da  većina ljudi ipak nije imala mogućnost koristiti ledvenice pa su meso, piće i druge namirnice rashlađivali u zdencima ili kakvim drugim hladnim prostorima. Pojam ledvenica do danas je ostao u frazama kojima se želi dočarati jaka hladnoća zatvorenih prostora pa se tako običava kazati Tu je zdeno kak v ledvenice!, ili kada se neka prostorija uspoređuje s ledvenicom: Kaj delaš vu te ledvenice? Boš se preladel! („Što radiš u toj hladnoj prostoriji? Prehladit ćeš se!).