Podravci su bili mobilizirani ponajviše u 16. pješačku pukovniju sa stožerom u Bjelovaru. Pukovnija je ratovala na srpskom bojištu, u Galiciji i Bukovini, te dijelom i na talijanskoj fronti. Život su izgubili mnogi podravski mladići. Sva veća naselja u Podravini, kao Đurđevac, Virje, Kloštar i Pitomača, brojila su po preko stotinu stradalih. Nešto manje momaka našlo se pak u zarobljeništvu. Prema dosadašnjim saznanjima iz Đurđevca je bilo 123 zarobljenih, a s područja kloštarske župe njih 62. Na primjer, od 62 zarobljena vojnika, njih 19 završilo je u srpskome zarobljeništvu, 36 u ruskome, a o osmorici nedostaje podataka. Prema raspoloživim podatcima većina zarobljenih u Srbiji zarobljena je kod Niša a manji broj njih kod Palanke i Pirota. Zarobljeni ranjenici završili su u srpskim bolnicama (Veles), a pojedini vojnici zarobljeni u Srbiji dospjeli su u Asinaru u Italiji. Stjepan Petrović (1876. – 1972.) iz Đurđevca svoj je zarobljenički put završio čak u Rouenu u Francuskoj. U Francusku je vjerojatno dospio iz srpskog zarobljeništva preko Italije. Na kraju se ipak živ uspio vratiti kući. O zarobljenima u Rusiji ne zna se mjesto zarobljavanja, nego mjesto boravka u zarobljeništvu na tlu Rusije (logor, bolnica): Ura-Tjube, Gebiet Samarkand; Sarapul, gubernija Wjatka; Wolsk, gubernija Saratow; Kokana, gubernija Fergema; Poss, Alamasnyi, gubernija Jekaterinoslaw; Pawlograd, gubernija Jekaterinoslaw; Schillowskij-Rudnik, gubernija Jekaterinoslaw; Petrowskije sawody, gubernija Jekaterinoslaw; Aleksandrowsk, gubernija Jekaterinoslaw; Vereinigtes Evakuationsspital br. 86, Charkow; Evakuationsspital br. 127, Ufa; Vereinigtes Feldspital br. 22, Rybinsk; Aulia-Ata, Gebiet Syr-Darja; Uglitsch, gubernija Jaroslaw; Mtinskojer Forstwirtschaft, guberija Nowogorod; Sehmitowskaja, an der Nord-Donezer Bahn, Olchowskij Sawod; Wjasma, gubernija Smolenskoj; Tschardschuj, gubernija Samarkand; Debalzewo; Zarizyn; Tschembar, gubernija Pense; Jalutorowsk, gubernija Tobolsk; Tschenyj Jar, gubernija Astrahan; Zarew, gubernija Astrahan; Malmyž, gubernija Wjatka; Jegorewsk, gubernija Rjäsan. Sudbina mnogih zarobljenika bila je neizvjesna, pa se postavlja pitanje koliko ih se uopće vratilo kući iz zarobljeništva. Za pretpostaviti je da su neki tamo i umrli ili pak zauvijek ostali živjeti. Mnogi su došli kući narušena zdravlja i s posljedicama ranjavanja i teškoga fizičkog rada, a neki i zadojeni ruskim boljševizmom. Tako se Đurđevčan Luka Matejak (1891. – 1965.) nakon pet godina vratio iz Rusije sa ženom Anom Danilovom, Ruskinjom, pa im je jedan zloban mještanin dobacivao: „Ide Crvena armija!“. Prema svjedočenjima starijih bilo je slučajeva da je povratnik zatekao kuću bez supruge i djece, koja se u nedostatku informacija o njegovoj sudbini, vjerujući da je negdje poginuo, u međuvremenu preudala.