Da bi se krajiški mladić oženio morao je od pukovnijskog zapovjednika najprije dobiti ženidbenu dozvolu (Heurath-Licenzen), a svaki prosac mlađi od dvadeset i četiri godine morao je predočiti i potvrdu o pohađanju vjeronauka. Pored toga mladenci su morali donijeti i potvrdu svog župnika koji je posvjedočio da imaju dovoljno znanja o svojoj vjeri. Ako je svećenik obavio vjenčanje bez potvrde, moralo ga se odmah prijaviti vlastima. U to se vrijeme velik broj djevojaka udavalo tek s 27 ili 28 jer je većina krajiških mladića bila na ratištima izvan područja Krajine, pa su djevojke tek u mirnodopskim vremenima mogle birati mladiće. Neki su mladići pak već imali odabrane djevojke, pa su ih one radije čekale da se vrate s ratišta nego da se udaju za nekog drugog, ili su čak znale ostati neudanima. Znalo se dogoditi da su čak i roditelji branili djevojci udaju za drugog mladića dok se odabrani ne vrati. Župnik je vjenčao samo svoje župljane. Brak je bio pravovaljan ako su mu prethodili ozovi (oglašavanje u crkvi). To je oglašavanje u crkvi pred vjernicim tri nedjelje za redom. Župnik je čitao sve potrebne podatke o mladencima uz obvezu prijavljivanja moguće ženidbene zapreke (srodstvo po krvi u prvom i drugom koljenu, srodstvo po tazbini do drugog koljena). Ozovi u Đurđevcu plaćali su se župniku, od 1659. do 1733. godine 16 denara ili 4 groša. Zakonske zapreke za brak bile su: nedostatak potrebnih prihoda, loše ćudoređe, zarazne bolesti, određene tjelesne mane… Vjenčanje se nije smjelo obaviti bez pisane potvrde o obavljenom ozovu, ženidbene dozvole, krsnog lista i pisane potvrde o punoljetnosti (24 godine i više). Ako vjenčanje nije obavljeno u roku od dva mjeseca nakon ozova, postupak se morao ponoviti. Mladenci su još morali imati dozvolu roditelja ili staratelja. Vjenčanje se obavljalo u župi nevjeste srijedom, a svatovi su smjeli trajati najdulje jedan dan. Mladenac ili mladenka, koji su dali obećanje o ženidbi na zarukama, a kasnije se predomislili, kažnjavani su novčanim globama. Strana koja nije snosila krivicu imala je pravo zahtijevati nadoknadu štete koju je morala dokazati.