Postavlja se pitanje, zašto su Đurđevčan, počeli obrađivati pješčane površine? Današnje đurđevečko naselje počelo se razvijati od sredine 16. stoljeća na pješčanim gredama u neposrednoj blizini utvrde u močvari. Te pješčane uzvisine s utvrdom u močvari bile su dobra zaštita od napada Osmanlija. Ono malo ljudstva što je obitavalo u naselju moralo je obrađivati zemlju da bi preživjelo. Budući da se ponešto oranica nalazilo južnije od naselja, njihovu je obrađivanju prijetila opasnost od iznenadnih upada osmanskih i pljačkaških četa. Malobrojna vojna posada u utvrdi nije mogla stalno pružati vojnu zaštitu u polju, pa su naseljenici bili primorani sijati na pješčanim površinama između malobrojnih kuća na gredama. Grede su očito predstavljale tvrđe pješčano tlo pogodno za podizanje kuća, ali i za obradu. Vjerojatno se pri svojevremenom odabiru lokacije za gradnju utvrde u močvari itekako gledalo da okolni teren bude povoljan za naselje, a po potrebi i za oranice i livade. Zapisnici kanonskih vizitacija od sredine 17. stoljeća jasno nam o tome govore. Tako u zapisniku iz 1655. godine vizitator nabraja crkvene zemlje, pa piše da je pokraj kuće Nijemca Leskova župa posjedovala oranicu od 5 jutara, kojoj je s istoka graničila livada Mateja Posavčića, dok se 4 jutra oranice zasijane lanom nalazilo u Brvcima pored Jakova Ščuke, te 5 jutara uz nekog Klokoča u Velikim Brvcima. Ovdje se doslovce govori o Brvcima koji su zapravo najstariji dio đurđevečkoga naselja. Dakle, u to vrijeme na prostoru današnjeg naselja stajale su kuće i između njih oranice i livade, i sve to skupa bilo je močvarama zaštićeno i na sigurnome. Prestankom osmanske opasnosti početkom 18. stoljeća dolazi do demografskog napretka i prostornog širenja naselja pa spomenute oranice ustupaju mjesto novim kućištima. Ljudi koji su također morali urediti i svoje vrtove da bi se prehranili. A urediti vrt na pijesku i osposobiti ga za uzgajanje povrtelja baš i nije bio lak zadatak, kao i s oranicama na pijesku. Za to je bilo potrebno truda, znanja i vremena. Đurđevčani su u tome imali iskustva. U pitanju su stotine godina suživota s pijeskom. Kako su to Đurđevčani radili doznajemo iz starih zapisa. Vlasnici su vrtove pripremali na sljedeći način. Na budući vrt navozili su ilovaču, lapor, blato s puta i zemlju iz presušenih mlaka kakvih jaraka. Nakon toga vrt bi dobro gnojili stajskim i kokošjim gnojem i tako iz godine u godinu poboljšavali kakvoću tla. Dakle, u početku je prirod bio loš, ali je iz godine u godinu kakvoća tla bila sve bolja.