Već svi znaju da su se uokolo utvrde Stari grad u Đurđevcu prostirale široke močvare koje su utvrdu i naselje u prošlosti na prirodan način branile od osmanskih napadača. Močvara je između naselja i utvrde bila premošćena drvenim mostom koji se protezao potezom današnje Starogradske ulice, a vanjski rubovi močvare dopirali su do pješčanih greda na kojima je bilo smješteno naselje i pješčanih brežuljaka koje danas nazivamo Đurđevečkim peskima. Tako je bilo ranije, a u XVIII. i XIX. stoljeću močvare su postale nepotrebne i nepoželjne u blizini naselja. Zbog toga i zbog potrebe za obradivim poljoprivrednim površinama u prvoj polovini XIX. stoljeća započeo je proces isušivanja močvara oko Staroga grada. U režiji krajiških vlasti kopali su se kanali (najpoznatiji je Čivičevec) s ciljem melioracije zemljišta. Do sredine XIX. stoljeća to je područje isušeno do te mjere da ga je bilo moguće iskorištavati kao poljoprivredno zemljište.

Na području između Staroga grada i od ranije iskorištavanih poljoprivrednih površina nastale su prostrane sinokoše ili livade koje nose naziv „Za gradom“ kao što se dotadašnja močvara također zvala „Za gradom“. Na ocjeditim mjestima nastale su bujne sjenokoše, a na močvarnim dijelovima one slabe kvalitete koje su služile tek kao dodatan izvor hrane i nastora za stoku. O novijem postanku sjenokoša „Za gradom“ svjedoči i pravilna parcelacija. Svaka je obitelj u Đurđevcu u to doba mogla vrlo jeftino nabaviti ove livade, a na uzimanje nekvalitetnih livada bili su zapravo prisiljavani. Kanali, šaš i različite druge močvarne biljke i danas podsjećaju na postojanje močvare „Za gradom“.