U Đurđevcu su (ne znamo kako u drugim mjestima) zarazne, odnosno priljepčive bolesti nazivali francuzom, a zaraženomu su govorili da je francuzliv. Ujedno se francuzom nazivao i sifilis. Tomo Jalžabetić ovako je napisao o tome: „Dok o što dobi saki jo taji i skriva se ali se zabadav. Za kratko vreme, ako se ne zvrači, zezna nešče ili ga zapazi i spozna po nečem da je francuzliv. To se onda, samo prišeptavanjem, razglasi po celom selu“. Zarazne bolesti znali su donijeti krajišnici nakon povratka iz ratova, kao i prosjaci koji su lutali od mjesta do mjesta, a bolestima su pogodovali i ondašnji životni uvjeti i način života. Tako u jednom izvještaju o zdravstvenim uvjetima piše da je u vlažnim kućama boravilo puno duša, zdravi je ležao zajedno s bolesnim a mali prozori nisu se otvarali radi prozračivanja. Liječnika je bilo malo i nisu stigli uredno obavljati svoj posao, ali ni ljudi nisu toliko marili za liječnika koliko za babe vračare. Unatoč tome, nastojanja liječnika oko zdravstvene skrbi glede zaraznih bolesti bile su očite. Počela su se provoditi cijepljenja, protiv boginja, na primjer, bolesnici su stavljani u izolaciju, raskuživale se kuće, spaljivala odjeća, zabranjivale karmine, pa i zatvarale škole. Podatak iz 1887. godine govori da je na području Bjelovarsko-križevačke županije protiv boginja cijepljeno 9.337 djece. Još prije, u krajiško vrijeme, takvo cijepljenje počelo se provoditi početkom 19. stoljeća. Pravila su bila puno stroža. Na svaku sumnju zaraze moralo se odmah javiti vojnom liječniku, a određeni graničari stalno su pregledavali kuće. Ukućani među kojima se nalazio zaraženi nisu smjeli van iz kuće, niti je tko smio dolaziti k njima. Na kuću se morala postaviti manja ploča s obavijesti da u kući vladaju boginje. Vojna vlast je za suzbijanje epidemija na granicama formirala sanitarne kordone, to jest stroge kontrole i preglede. Sajmovi su zabranjivani, putovi i dravske skele strogo su se kontrolirali ne bi li tko ušao s osmanske strane, pogotovo ilegalno, jer su su na istoku svako malo vladale kuga i druge bolesti, a isto tako i u Ugarskoj. Graničar koji je imao dodira sa stanovnicima s osmanske strane morao je odsjesti u karanteni 42 dana. Tko ovu mjeru nije poštivao slijedila je smrtna kazna. Da se razumijemo, nije vlasti toliko stalo do običnog čovjeka koliko im je stalo do svakog muškarca vojnika, koji im je bio neophodan. Takve odluke i čvrste vojne stege nisu u potpunosti mogle zaustaviti epidemije i mrtve, ali su mjere ipak postigle zavidne rezultate.