Svakodnevni obrok u zadružnoj kući bio je jedan od rijetkih okupljanja oko stola. Doručak zvao se ruček, pa bi rekli, idemo ručkuvat. Ručku se govorilo obed, pa su svi zajedno obeduvali. Tom prigodom okupila se cijela zadružna obitelj: gazda, gazdarica, starci, ako su bili pokretni, svi sinovi i snahe, pa i gazdin brat ako je bio u kući, a također i njegovi sinovi i snahe. Mogla su se tu naći i gazdina braća, ako su bili neženjeni i neudate zbog kojeg razloga. Djeca su jela v zapečku, sa strane na kakvoj klupici ili stolčecu. Ako nije bilo mjesta kod stola onda je v zapečku sjedio i netko od staraca. Jelo je pripremala gazdarica a pomagale su joj kćeri i snahe, odnosno kako je već bilo određeno. Svaki član imao je svoju drvenu žlicu i tanjura, nož je bio zajednički, kao i krpa za brisanje. Iz tanjura jela se jušnata hrana, a kruta iz zajedničke zdjele. Prije blagovanja prostrli su stolnjak, gazda i odrasli muškarci sjeli bi za stol svaki na svoje mjesto, prekrižili se i molitvom zahvalili Bogu za darove poslužene na stolu. Žene su stajale svaka iza svojega muža i preko njegovog ramena žlicom jele iz zdjele na stolu, a istovremeno je svaka hranila i malo dijete na rukama. Gazdarica bi uzela kruh, prekrižila ga oštricom noža s donje strane i stavila na vogel stola rezanom stranom okrenutom prema sredini stola. Gazda je rezao kruh na jednake dijelove. Kruh se poštivao i nije se bacao. To je bila grejota. Ako je komu pao na pod, podigao bi ga, opuhnuo i pojeo. Nakon što su se najeli, obliznuli bi svaki svoju žlicu i metnuli na tram na određeno mjesto. Gazda je imao pravo za neposluh i prigovor sinu, snahi, sestri ili kćeri uzeti žlicu, pa bi time ostali bez jela.