Čejalec je bio stari narodni običaj, neizostavan ako se htjelo utonuti u san i otpočinuti u carstvu perja u krevetu. Tim se činom čejalo perje kojim su se punili jastuci (vankuši), perine (blazine), pokrivači (dujne) i manji jastuci za sjedenje. Čejanje se obavljalo uglavnom za potrebe miraza kojeg je mladenka nosila sobom u kuću mladoženje, te ako se htjelo obnoviti već postojeće jastuke i perine. U tu svrhu upotrebljavalo se guščje, pačje i pureće perje, ali i manje kvalitetno kokošje perje, koje se spremilo nakon klanja peradi. To se odnosilo na kvalitetnije donje perje s paperjem. Obično je to bilo za vrijeme klanja peradi za svatove. Tada se moglo prikupiti podosta perja. Budući da su svatovi bili zimi, nemali se broj puta dogodilo da su se čajalci održavali odmah nakon svadbenih dana, dok je još bilo hrane i pića koji su se morali potrošiti. Perje se čejalo na taj način da se meki dio perja prstima odvajao od krutoga. Žene su sjedile oko stola i u krilu držale kakvu posudu u koju su odvajale ščejano perje, dok su kruti dio bacale na pod. Za to je trebalo puno ženskih ruku, ali i vremena. Čejalec se obavljao za zimskih večeri. Gazdarica je u dogovoru sa susjedama, kumama i ukućanima sama odredila dan čejalca. Muškarci su obično bili zaduženi za pripremu stolova i stolica, a žene za perje i stare prazne blazine, jastučnice i vreće u koje se spremalo gotovo perje. Sam običaj ujedno je predstavljao okupljanje mladih i starih, žena i muškaraca. Dok su žene čejale perje muškarci su se razgovarali, pjevali, kartali se i pili, djeca se igrala a momci imali na oku djevojke. Domaćini su obavezno pripremili kakve kolače, vino i rakiju. Takvo je druženje znalo potrajati dugo u noć, pogotovo ako su pozvani mužikaši.