Ugledni hrvatski pjesnik i publicist katoličke orijentacije Kamilo Križanić vezan je uz Virje kao učitelj. Rođen je u Petrinji 5. travnja 1908. godine. Učiteljsku školu završio je u Petrinji 1927., a pedagogiju i psihologiju diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1936. godine. Kao učitelj radio je u Gornjoj Voći (1929. – 1930.), Sarajevu (1937. – 1938.) i Virju (1938. – 1941.), a do 1945. godine predavao je u Učiteljskoj školi u Petrinji, odakle je kao domobranski časnik protjeran nakon sloma NDH. Potom je bio profesor u učiteljskoj školi u Zadru (1947. – 1949.) i tehničkoj u Karlovcu (1949. – 1965.), te osnovnoškolski pedagog u Zagrebu od 1965. do umirovljenja 1969. godine. Umro je u Zagrebu 22. travnja 1975. godine. Kao i mnogi tada, počeo je pisati u katoličkoj periodici, od 1918. u Anđelu čuvaru, zatim u Krijesu i Hrvatskoj straži. Pjesmama, crticama, pripovijetkama, književnim i likovnim kritikama te prosvjetno-stručnim člancima javljao se još u Književnom severu (Subotica), Hrvatskoj mladici, Narodnom valu, Zlatnom klasu, Evoluciji, Omladini, Seljačkom svijetu, Hrvatskoj reviji, Hrvatskoj smotri, Hrvatskom listu, Reviji mladih, Hrvatskim novinama, Jadranskom dnevniku, Hrvatskoj zemlji,… Nakon rata pisao je u Karlovačkom tjedniku, Jastrebarskim novinama te u Mariji, Maruliću i Danici. Potpisivao se i pseudonimima Kamilo Petrić, Juraj Domanovec i Verus te šifrom „k“. Izdao je nekoliko zbirka poezije. U Virju predavao je hrvatski jezik i povijest.  Naročito se posvetio poeziji Đure Sudete, virovskog učitelja i pjesnika. U Virju je priredio i knjigu Uspomeni Đure Sudete 1940. godine izdanje spomen-brošure učenika Građanske škole.

Fotografija: https://www.glas-koncila.hr/zaokupljen-selom-i-tradicijom-duhovni-krajolici-kamila-krizanica/

Nemiri moji su puni lutanja, želje i noći

i nosim u sebi pogled sanja i muka davnih,

nikada neće duša ovako ponizno doći

da prostre mlado srce s mirnih podravskih ravni

ko danas u tužaljci svojoj.

Jer putnika Tvoga dobrota i čežnja mira obuze

i licem koje trpi da bolove svoje preda

i rane složi svoje

nek smire ih Majčine ruke, operu majčine suze.

A mirni Lik na sluge svojega zanose gleda,

mole se majstorske boje,

u vlažnom polumraku visine se skromno skruše,

noseći govor boli

stihove za spas duše.